Mondorama „Jul” sa
Natašom Tapušković u glavnoj ulozi oduševila je fiatovsku publiku okupljenu u sali Dodest. Tekst savremenog ruskog pisca Ivana Viripajeva, u režiji Tare Manić, govori o čovjeku, Petru, koji iz nekog ruskog sela polazi da pronađe, kako kaže, „svoju rođenu ludnicu”. Na tom putu ubija, ali konačno, pronalazi dom, koji je nekad davno izgubio. Uloga teška, kompleksna, Nataša Tapušković je sav svoj talenat, i ličnost uposlila da nam dočara Petra, u kojem se prelamaju filozofije, etičke, estetske norme i shvatanja našeg postojanja i svijeta.
⢠Kakav je to izazov za glumicu i šta Vas je vodilo kroz proces stvaranja ovih likova?– Sve je počelo prije nekoliko godina kad sam pročitala ovaj tekst. Tada nisam pročitala prvu Viripajevu rečenicu, u kojoj on traži da sve likove odigra žena. Tek poslije četiri, pet godina opet pročitam ovu dramu i tek tada vidim tu preporuku. To je tako genijalno rješenje, ne zato što sam ja žena, nego zato što je ovaj lik, Petar, toliko surov, a podjednako i nježan. To je tako ruski, ta skoro nemoguća kombinacija surovosti i nježnosti.
⢠Komad se bavi iskupljenjem, i to čovjeka koji je nekoliko puta ubio?– Fascinantno je da sam tokom čitanja teksta sve vrijeme imala transcendentnu misao da je pisac zapravao napisao dramu o nečem drugom. Dešavalo se da zaplačem na istom mjestu, što mi se rijetko dešava. A u stvari na tom mjestu prepoznala sam ljubav. Tema iskupljenja i ljubavi je bliska običnom čovjeku, kao što je Petar.
⢠Zašto je Viripajev preporučio da Petra igra žena?– Shvatili smo da je pisac mislio da su iskupljenje oi ljubav stvari koje se tiču svih nas. Zašto bi taj problem imao samo muškarac? Prepoznavala sam tokom rada razne svoje ideje, filozofske stavove. Nije mi bitno bilo da budem objektivna. Najviše smo se bavili time kako da dramatizujemo dva potpuno različita dijela teksta - prvi u kojem Petar pripovijeda kako je ubijao, kako je ostao bez doma, i drugi u kojem je lišen slobode i ima samo misli. Sve je to bilo veoma uzbudljivo, a istovremeno smo se trudili da ništa ne bude eksplicitno i da ostavimo prostor da svako izmašta ono što treba.
⢠Djeluje lako kad Vas gledamo, ali kad zagrebemo, lako je primijetiti da ste bili pred veoma teškim glumačkim zadatkom?– Već dugo me uzbuđuje samo istraživanje sopstvenih granica duha. Ostalo je dosadno. Inače, gledamo u pozorištu neprestano sve isto. U godinama sam kad želim i sebi da ispunim neku želju. Toliko sam ih ispunila ovom predstavom, nekako se složilo sve ono iza čega stojim, i kao osobe, i kao Nataše. To je moja vizija umjetnosti, i estetike. Po prvi put ovo je bilo takvo olakšanje za moje postojanje. Jer, često ste primorani da radite tekstove koji vam nisu bliski, sa ljudima koji vam nisu bliski, pa onda i ideje vam se razlikuju povodom iste teme... A, ovdje se sakupilo sve što sam htjela da kažem. A, što je još ljepše, naizgled, sve je daleko od mene - Petar je čovjek od 69 godina, živi daleko, u Rusiji... Ovaj komad je ispunio ono što mene u stvari zanima u pozorištu, ta radoznalost... ta mogućnost da odem daleko, a opet možda sam ovdje sebi najbliža.
⢠Kad težite ovakvim izazovima onda je logično što Vas u poslednjih nekoliko godina nema na filmu, televiziji.– Nuđene su mi uloge, ali kad izračunam koliko mi se isplati da se pojavljujem u projektima sa takvim sadržajem, onda kažem da mi je bolje da sam s djecom, knjigom... Prosta je to računica. Ipak, uskoro treba da počnem da snimam dvije TV serije, čija mi je priča na neki način uzbudljiva. Kad biram šta ću raditi uvijek na umu imam gledaoca. Posjedujem onaj lijepi stid u odnosu šta nudim kroz neku ulogu. Najviše volim da sam raznovrsna, da ne dosadim.
S.ĆETKOVIĆ
Ne želim više da slušam da nema para za kulturuâ˘
Ovaj projekat ste sami producirali i koliko god je težak, on se pokazao uspješan i sa materijalne strane. Nije sve u krizi, manjku para, smanjenim budžetima?– Bukvalno sam pozajmila novac, ali poslije nekoliko igranja novac se vratio. Sve je bilo neizvjesno, ali imala sam neprikosnovenu vjeru u projekat. Namjerno samo radili komad u alternativnom prostoru - „Parobrodu” u UK „Stari grad”, gdje može da nas gleda 35 osoba. Svi saradnici su mladi ljudi koji su radili besplatno. Imali smo para samo za autorska prava i prevod. Nekako se može i bez para. Ne želim više ni da slušam da nema para. Mogli smo ovo da organizujemo i u mom stanu. Kaskamo za svijetom. U Sjevernoj Makedoniji ljudi odavno igraju po barovima, toaletima one predstave koje im ne daju da postave u pozorištima. Svuda može da se odigra predstava, potrebno je samo sloboditi se nekih navika, komfora. A, šta ima ljepše nego nemati komfora, samo dok čovjek shvati da vas to obavezuje...
)){kind=small}
