Dramsko-istorijska poema „Balkanska carica” Nikole I Petrovića, iako sa određenim dramaturškim manjkavostima, i dan-danas predstavlja, što će, vjerujemo, biti slučaj i u budućnosti, veliki izazov za scensko predstavljanje. Najbolji primjer da se tekstovi nastali u vremenu koje je u apsolutnoj suprotnosti sa onim u kojima se teatarski ovaploćuju, pritom, takođe, imajući u vidu tematski okvir u koji su smještene, tu, dakako, imamo u vidu njihovu dijahronijsku vertikalu, pruža inscenacija „Balkanske carice” koju u produkciji barskog Kulturnog centra potpisuje reditelj Goran Bjelanović. U jednom u potpunosti drugačijem teatru – teatru sazdanom na temeljima post-artoovskog i post-brehtovskog poimanja stvarnosti u kojima, sljedstveno, faktor postmodernističkog zasjecanja u njene suštinske aspekte ima presudnu ulogu – i značaj! – reditelj Bjelanović uspijeva da nam ovu svevremenu priču o ljubavi, vlastoljublju i izdaji, o mitskim (anti)herojima, oslanjajući se istovremeno i na neke (klasične) uzore, predstavi na potpuno drugačiji način od (teatarski) već viđenog. Dva su ključna elementa, dva sloja, koji ovoj inscenaciji daju poseban izražajni kvalitet iliti pečat: spoj atavističkog i savremenog – borhesovsko prepoznavanje u vremenu u kojem obitavamo; vječna priča o izdajnicima i herojima – i ljubavi, odnosno usudu ljubavi – šekspirovsko traganje za njenim začuđujućim, nerijetko apsurdnim metamorfozama i žrtva kao njen neizbježni recidiv. Mnogi će se na ovom mjestu prisjetiti „Romea i Julije”, Montekijevih i Kapuleta – nije na njih zaboravio ni pisac ove tragedije, iako sa sabljom u jednoj i perom u drugoj ruci – imamo mi njih i u ovom (balkanskom) „igrokazu”, s tim što su sudbine glavnih junaka Danice (Anja Pavićević) i Stanka (Filip Đuretić) prelomljene kroz prizmu ne dvorskih, iako ne manje zakulisnih, već istorijskih dešavanja. Ono po čemu se rediteljski rukopis Gorana Bjelanovića po svemu razlikuje od onih sa kojima se posljednjih godina kao pozorišna publika suočavamo, jeste jedinstveni spoj lirskog i (istorijski) apsurdnog. Ukoliko se usudite da u djelima klasične literature pravite rezove, za taj postupak se u nas u stručnoj literaturi uveliko odomaćio izraz „učitavanje”, onda morate biti spremni i na potencijalne rizike koji će ono proizvesti, bilo da je u pitanju stručna ili laička javnost, znalci pozorišta, kritičari i teatrofili, ili obični gledaoci koji su došli da uživaju u predstavi, a koje rediteljske intervencije previše ne zanimaju. U taj rizik, iako u homeopatskim (dramaturškim) dozama i uz to siguran u ideju koju scenski „brani”, svjesno se i sa krajnjom namjerom da učini vidljiv, nadasve funkcionalan mizanscenski pomak u odnosu na preovlađujuće stereotipe, upustio i reditelj Bjelanović. Njegovo čitanje „Balkanske carice” predstavlja, zapravo, uvjerljiv primjer i istovremeno potvrdu promišljanja da klasični dramski tekstovi, ma koliko izgledali hermetični i nedostupni senzibilitetu modernog gledaoca, nijesu zauvijek zaključani u hronotopu u kom su nastali, tačnije da u sebi uvijek sadrže i zrno eternalne prepoznatljivosti.

Reditelju Goranu Bjelanoviću, u ime pozorišne publike koja poznaje i osjeća pozorišnu umjetnost, želim da nastavi u istom ritmu, sa istim posvećeničkim žarom u traganju za onim estetskim rješenjima koja su kopča u vremenu, ma koliko se razlikovala od onih drugih – onih koja to nijesu.

Dr Zoran Koprivica

---

Ansambl dostojan veličine teksta
Rad na predstavi reditelju je znatno olakšao glumački ansambl sa ostvarenjima dostojnim veličine kako teksta, tako i njegovog „sočinitelja”, doajeni glumačke umjetnosti Danica Maksimović, Duško Radović i Dragiša Simović, potom Dragan Račić, Miro Nikolić i Vlado Tomović, i grupa mladih i talentovanih glumaca koje predvodi nestvarno talentovana Anja Pavićević, potom Filip Đuretić, Ana Simović, Pavle Ilić, Bojana Pejanović. Značajan doprinos kvalitetu ove predstave dali su i rad na scenskom govoru dr Dijane Marojević i scenskom pokretu Vahe Prelić, kostimi koje je kreirala Anastazija Miranović, koreografska rješenja Ivane Cvijović, scenografija koju je osmislio Darko Musić, svjetlo i efekti Radeta Stamenkovića, dizajn zvuka Vladana Adamovića, muzika Mione Cvijović, šminka Mirjane Vuksanović i mnogih drugih koji su učestvovali u nastajanju ove za kulturnu scenu Crne Gore nemjerljivo značajne pozorišne predstave...