Duhovno veče pod nazivom „Njegoš i Rusija”, koje je osmislio doc. dr Pavle Popović, uz učešće akademika Siniše Jelušića i prof. Dmitrija Talankina, okupilo je u porti crkve Svetog Petra i Pavla u Risnu brojne poštovaoce lika i djela najvećeg mislioca i pjesnika ovih prostora.
Polazeći od Njegoševe književne i duhovne inspiracije („Što je čovjek a mora biti čovjek“), prof. Jelušić je istakao da su velike teme o „mikro i makrokosmosu“ i danas itekako aktuelne, s obzirom na depresivno okruženje u kome živi savremeni čovjek, na patnju i bol, koji djeluju preobražavajuće na njega, baš kao i na čovjeka u Njegoševim djelima. Jelušić je ideju patnje kao osvješćujućeg svjetla povezao i sa djelima ruskih velikana Dostojevskog i Solženjicina, te publici predočio i djela Gavrila Djeržavina („Crnogorac svemogućem Bogu“), A.S. Puškina, Lazara Tomanovića (monografija „Petar Drugi Petrović Njegoš kao vladalac“). Nevjerovatno je koliko je duboka poezija nekoga ko ima samo 21 godinu, koliko je Njegoš imao kada je pročitao i temeljno preveo Djeržavina, primjećuje Jelušić i dodaje da je velika i izdašna finasijska pomoć Rusije koju Njegoš dobija u jednom dužem periodu uticala da tada započne prvi snažan kulturni i prosvjetni razvoj Crne Gore. Za obnovu tradicije nekadašnje štamparije vezuje se nabavka štamparije u San Petersburgu, a osnovno obrazovanje u Crnoj Gori počiva na literaturi koja je donošena iz Rusije. Velika Njegoševa biblioteka stigla je sa njim sa putovanja u Rusiju 1833. godine, kada je hirotonisan za vladiku 1836. godine. Pri tome je veliku ulogu na život i djelo vladike-pjesnika imao Sv. Petar Cetinjski, koji ga je zaklinjao „da bude uvijek sa Bogom i Rusijom“.
–Moskva je prijestonica plemstva i sveti oltar pravoslavlja i slovenstva, koja je velikim prinošenjem sebe na žrtvu, pokazala svijetu ime slovensko. Moskva je nepokolebljiva stijena o koju se veličina evropskoga zapada slomila. Kako je slatka pažnja Moskve duši mojoj, koja plamti žarom slovenske veličine i gordosti. Ja sam njen odani sin. Ja sam njezin poklonik, ja sam vjerni poklonik divne slave dragoga miplemena. Moskva je duša duše moje i slatki san pun svetih, velikih nada. Moskva je jedina moja svetinja, kojoj se željno i iskreno klanjam, kao nevini sin Prirode novorođenome Suncu, poslije noći koju su pomutili pakleni snovi, istakao je Jelušić Njegoševu poetsku veličinu, čitajući izvod iz njegovog pisma od 17. januara 1847. godine, kojim on izražava zahvalnost članovima Društva istorije i starina ruskih pri Moskovskom Univerzitetu, za nagradu koju su mu dodijelili.
M.D.P.

---

Sveprisutne teme
–Vodeća maksima o vječnoj prisutnosti Njegoševoj nije slučajno iskazana, nego predstavlja riznicu estetskih i moralnih vrijednosti, trajnu svjetlost koja čisto i jako obasjava naše puteve, naglasio je doc. dr Pavle Popović, koji je pročitao svoj kratki „Ogled o molitvi“, temi koja je sveprisutna u Njegoševim stihovima. Popović je recitovao i svoju pjesmu „Molitva“, nagrađenu od „Svetigore“.


Identitet
Nadovezujući se na Njegošev stih „Mi smo luče tamom obuzete“, prof. Dmitrij Talankin kaže: „Njegoš je narod i narod je Njegoš“.
–Mladi ljudi dana su Crnoj Gori imaju problem identiteta. Ko je Crnogorac? Sve je tako prosto: Crnogorac je čovjek koji je čitao, pamti i poštuje Njegoša. Nažalost, niko u Rusiji sada ne zna za Njegoša i mi radimo da promijenimo to. Kada sam pisao muziku na Njegoševu „Luču mikrokozmu“, imao sam vrlo čudnu inspiraciju, zbog toga što, kad čitaš Njrgoša, zamišljaš otvoreno nebo, to je mistično iskustvo...Svaka druga riječ Njegoševa je tako divna, da ova inspiracija ide duboko i mislim da će zbog moje inspiracije Njegošem, drugi ljudi u Rusiji otvoriti Njegoša, poručio je Talankin, recitujući stihove: „Čujem glase besmrtne muzike i nebesku njenu harmoniju...“. On je kazivao i pjesme Voja Pižurice i Dobrice Radovića, inspirisane „Lovćenskim tajnovidcem“. Ističe da je Njegoš učio iz prirode, od zvijezda, te da ga je u mladim godinama formirala vizantijska teologija.