Pjesnik se predaje svojim stihovima kao talasima, stoički ih noseći do riječi uvezenih u poruku. Prepušta se da ga odnosi, kao što se i on stalno vraćao izvoru, sopstvenom zavičaju od čijih je proplanaka i nebeskog kola naučio najviše od onog što je sabrao u knjigu „Svedragi mi brate Hipokrate”, riječi su kojima je književnik Novica Đurić počeo priču o knjizi, privijencu Dobrije Ć. Radovića, koja je juče promovisana u okviru „Trga od ćirilice” u organizaciji Udruženja književnika Crne Gore, a okviru slave crkve Svetog Pantelejmona i Svetog Klimenta Ohridskog u Barama Radovića kod manastira Morača.

Đurić je ovu nesvakidašnju i izuzetnu knjigu koja predstavlja izabranu zbirku poezije koju je Radović još od gimnazijskih dana pisao u formi dnevnika, kako je i sam kazao, opisao kao čudesnu, vanvremenu, pristiglu kao dio svega što živi na ovom svijetu. Jednostavno rečeno, Đurić je dao opis knjige „Dobrija od čuda do čudesnog”.

-Ako nešto u poeziji, prozi, uopšte u literaturi cijenim onda je to kada pjesnik, odnosno autor u svom djelu svejdoči istinu, kada prepoznaje, kada saopštava i kada nam ponudi taj svežanj riječi. Volim kada se i moja duša pronađe u „tuđim“ hoću reći drugim knjigama, jer su sve knjige naše i one postoje zarad svakog živog bića, pa je to slučaj i sa knjigom „Svedragi mi brate Hiopkrate“ autora Dobrije Ćira Radovića, istako je, između ostalog, Đurić dodajući da ovo nije prva knjiga poezije Radovića, jer da jeste to ne bi ličilo njegovom zagonetnom duhu, njegovom poimanju života i seljenju slika iz života u stihove.

-Ovdje je riječ o Izboru poezije, iako prvijencu. Prvi se sam izabrao. Kao što Gospod izabira od izabranih iznimke, dodao je Đurić.

Iz Dobrijinih stihove viju čestice hrišćanske, pravoslavne, svetootačke mudrosti, naveo je Đurić, ogledalo pred kojim se duše zagriju ili zapitaju.

Autor je u svojoj knjizi, istako je on, sabrao sva sjećanja iz svoga zavičaja.

-Nije to samo kućni prag, već i Vučje, Bjelasica, Komovi, Sinjavina, Verušica, svaka travka i poljana sa koji je „sabirao cvijeće”. Ova knjiga stoga i je sabir zavičajnih sjećanja, tuga, nestajanja, nostlagija i pokoji trenutak radosti, vrijeme bosonogog djetinjstva i trešanja grkača. Pjesnik Dobrija je okusio svu ljekovitost trava i s’ njima kao da je neutralisao sve otrove, dok je „živom vatrom“ zapijecao one kojima nije bilo lijeka, zaključio je Đurić.

O knjizi su takođe govorili i Dragan Lakićević, pjesnik i prijatelj Dobrije Radovića, koji je napisao i predgovor knjige. Akademik Matija Bećković je napisao predgovor u kom je istako da je Dobriju upoznao dok je studirao književnost ali je krio da piše pjesme.

„Nikada se nismo sreli, a da od njega nisam čuo nešto što se ne može čuti ni od kog drugog. Dobrija, čovjek Božiji opravdao je svoje ime koje mu je odredilo sudbinu. Ova rukovet stihova je samo djelić onoga što je Dobrić ispisao miješajući slova sa suzama”, napisao je Bećković.

J.Š.

---

Počeci pisanja
-Vjerovatno je bilo i talenta, kao i mnogi đaci poslije rata sa većim ocijenama, tokom osmogodišnje škole na kraju škole godine dobijao sam knjigu, tako da me je knjiga pratila. Gimnaziju učim pod najljepšim mjestom svete Podgorice. Ondje u onom dvorištu, čini mi se da sam se tu sreo sa nekim akademicima. Svi nastavnici su kao dobri roditelji i moj profesor Sveto Piletić, posle je postao doktor nauka i Pavle Radusinović... Tako sam zavolio pisanje. Malo po malo počeo sam da pišem dnevnik... Posle sam proveo vrijeme u Dečanima i tu sam nastvio da pišem. U manastiru Morača proveo sam osam godina, pjevajući i tu se formira moj stil tim putem u svetoj Morači, objasnio je Radović.