Poznati srpski scenarista i reditelj Miroslav Momčilović nema mnogo filmova u svojoj filmografiji, ali sve što je režirao može se opisati kao kulturno. Malo koji reditelj se može pohvaliti debitantskim filmom kakav je „Kad porastem biću Kengur” (2004), a kamoli izuzetnim nizom ostvarenja kojeg čine „Sedam i po” (2006), „Čekaj me, ja sigurno neću doći” (2009), „Smrt čoveka na Balkanu” (2012) i „Smrdljiva bajka” (2015). Ovaj Beograđanin koji ne krije da su mu sugrađani nepresušna inspiracija, diplomirao je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režija je došla kasnije, kaže Momčilović, koji je scenarista svih svojih filmova, pa proces nastajanja je mnogo duži i teži, kaže on.

Tako je protekle dvije, tri godine pisao scenario i radio na predprodukciji svog novog filma, „Vikend sa ćaletom”, koji do prije neki dan snimao, a sada material polako priprema za montažu. Naravno, tema je, kao i za sve njegove filmove potekla iz njegovog okruženja. Riječ je o toploj priči, kao što su to uvijek Momčilovićeve priče, pune osječanja i saosječanja za njegove junake. U ovom filmu, u kojem galvnu ulogu igra Nenad Jezdić, bivši opasan momak, Milorad Mitrović zvani Kale, okreće novi list u svom životu, zbog bolesti koju je upravo otkrio. Kale želi da provede što više vremena sa svojim sinom i prijateljima.

- To je film o sinu i ocu kriminalcu. Naravno, inspirisan događajima o kojima čitamo svaki dan. Ali sam se zapisato kako je toj djeci i tim očevima, kriminalcima. Nije to ništa neuobičajeno. Okruženi smo kriminalcima, oni popunjavaju novinske stubce. Kako ti ljudi žive, kako se viđaju sa svojim porodicama, kako žive, to je ono što me je zaintrigiralo – objasnio je Mimčilović.

˘ Svi vaši filmovi obiluju emocijama, ne krijete saosjećanja za svoje junake?

- Svi moji junaci su obični ljudi. Nikad me nisu interesovale istorijske ličnosti ili književni heroji i heroine. Ne, mene interesuje samo običan svijet, koji živi od danas do sjutra, snalazi se, ali to ne znači da se ne nosi sa najplemenitijim stvarima i najopasnijim dilemama i izaozovima. To su moji junaci. Ljudi sa kojima živim cio svoj život, iz mog komšiluka. Naravno je da gajim nadublja osjećanja za te ljude. Oni su dio mog života.

˘ Nedavno ste u Podgorici boravili u svojstvu člana žirija Džada film festa, koji je od ove godine posvećen debirtantskim ostvarenjima. Šta savjetujete mladim rediteljima koji tek čekaju da snime prvi film?

– Prvo, para nikad nema. To moraju da znaju. Tako je bilo kad sam ja počinjao, tako je bilo generaciji prije mene, pa prije njih. Tako je i sada. Za pare se treba uvijek snalaziti. Ako čekate da skupite sve pare, onda nikad nećete.snimiti film. Onda, treba biti iskren. U mojim pričama uvijek ima i dosta ličnog. Poznato je da scenaristu, a zatim i reditelja, mora da se tiče ta priča kojom se bave. Jer, ne vjerujem u to da neko može da napiše dobar scenario o svijetu i ljudima koje ne poznaje dobro. To uvek zvuči izvještačeno. Ne možeš da pišeš o ratu ako nisi bio u njemu, ne možeš da opisuješ ljubav ako nisi volio. Vjerujem i da je za dobar scenario, baš kao i za roman ili poeziju, potrebna hrabrost.

˘ Od onih ste filmskih stvaralaca koji nikad ne kukaju kako nema para za filmove. A, gotovo svaki Vaš film bio bioskopski hit?

– Neću reći ništa novo i nešto što već nisam rekao ako kažem da nije krize ja ne bih vjerovatno ni snimao filmove. Kriza me je natjerala da osmišljavam filmove koji malo koštaju, ili gotovo ništa ne koštaju kao što je to bio slučaj sa filmom „Smrt čoveka na Balkanu”. Počeli smo snimanje bez dinara. Od kada sam se rodio mi smo u nekoj kriz. Ona je sastavni dio naših života. Ona ne može da bude izgovor da se filmovi ne snimaju.

˘Neke glumce ste izbacili u prvi plan, a neke nam predstavili u svojim filmovima kao odlične epizodiste. Gotovo da se nije desilo da neki naš glumac ostvari lošu ulogu u vašem filmu. U čemu je tajna?

– Volim glumce i mnogo razmišljam o njima. Puno razgovaramo, pripremammo uloge Veoma brižljivo biram glumce sa kojima ću raditi. Oni su na neki način prelomni za svaki moj film. I oni vole da rade samnom. Stvar je u pripremama. Prvo veoma je bitno napisati dobar tekst, a zatim odabrati glumce koji odgovaraju ulogama. Ja im se posvetim potpuno. Prvo dugo se pripremamo, I oni to osjete. Zato je istina da su mnogi glumci u mojom filmovima odigrali odlične male role. Odnosno, nije slučajno rečeno da nema malih uloga, ima samo, ja bih dodao, malih glumaca i reditelja.

˘Upravo ste Vi zaslužni za veliki kambek Žarka Lauševića?

– Nikad prije filma „Smrdljiva bajka” nisam sarađivao sa njim. Nismo se poznavali. Ja ne znam kakav je bio onaj stari, ali ono što sam ja upoznao i doživeo sa njim kroz rad na filmu je fantastično, neponovljivo i predivno iskustvo, koje me je maksimalno ispunilo. Lauš je ne samo veliki glumac nego i dobar čovjek, i saradnja s njim je nešto najljepše što mi se dogodilo. Ali za ovu temu, ljubav dvoje ljudi koji žive na ulicama Beograda, bio je idealan. Glumica Jelena Đokić i Laušević su se odlično poklopili pred kamerama, ispali odličan ljubavni par, a za ovu priču to je bilo od velike važnosti. Žarko jako dugo nije ništa snimao, dok je Jelena sve vrijeme u poslu. Međutim, kad je neko profesionalac i toliko veliki glumac kao što je on, onda se to brzo savlada. On se jako brzo prilagodio. Mogu da kažem da je ovaj film i sve u vezi s njim jedno veliko iskustvo i najljepša saradnja koju sam dosad imao.

S.ĆETKOVIĆ

---