Gostovanje Dževada Karahasana na Trgu pjesnika, bosansko-hercegovačkog romanopisca, dramatičara, esejiste, pozorišnog kritičara, profesora, pokazalo se kao uzbudljiv književni događaj koji je okupio brojnu publiku.
Jedan od najuglednijih angažovanih intelektualaca sa ovog prostora (predavao je na univerzitetima u Sarajevu, Getingemu, Berlinu, Gracu, Bazelu), čije su knjige prevedene na dvadeset jezika (objavio je romane „Istočni divan”, Šahrijarov prsten”, „Sara i Serafina”, „Noćno vijeće”, „Što pepeo priča”), dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, a posljednju, „Jeanette Schocken”, primio je 12. maja ove godine u Njemačkoj.
Predstavljanje na budvanskom festivalu Karahasan je započeo čitanjem najvažnijeg odlomka iz romana „Šahrijarov prsten”, koji, kako je istakla profesorka književnosti na Univerzitetu Crne Gore, Tatjana Đurišić Bečanović, koja je bila moderator razgovora sa njim, predstavlja granicu, okvir koja uvodi čitaoce u magičan svijet ovog romana. Kako je istakla, „Šahrijarov prsten” priča i o odlasku, selidbi, i to ne bilo kojoj selidbi, o poretku i o onima koji uzdrmavaju taj poredak, i kako oni na kraju jednog dana bivaju kažnjeni za svaki pokušaj pobune…
Na pitanje publike da li bi danas mislio i pisao na isti način da nije doživio iskustvo rata u Bosni, i koliko su te tragične okolnosti uticale i na njega lično i na njegov umjetnički senzibilitet, Karahasan je rekao da ne može da odgovori.
– Na ta bitna pitanja naprosto nemam odgovora. Rat je, nažalost, dio ljudskog života i ljudske prirode, tako da će se ratovi vazda događati sve dotle dok se isplate bogatim gadovima. A dok ima bogatih gadova ratovi će se isplatiti, a dok ima ljudi biće i bogatih gadova. Ali, da nije bilo rata u Bosni, ja sigirno ne bih napisao neke knjige koje mnogo volim, koje mi mnogo znače. Ali, vjerujem da bih mislio isto ovako kako danas mislim i da nije bilo rata. Da li bi ideje bile druge, jednog momenta vjerovatno bi, ali bi likovi kojima se bavim, pitanja koja otvaram, vjerujem bila ista ova. U mom romanu „Istočni divan” bavim se onima koji tragaju za istinom, i time idu na živce ljudima koji vjeruju da su vlasnici istine. Tu pišem da nije problem prebroditi provaliju između istoka i zapada, problem je premostiti provaliju između vlasnika istine i onih koji za njom tragaju... Dijalogom se sve može premostiti. Mislim da je nedostaak komunikacije, ako pod komunikacijom podrazumijevamo pravi razgovor, razgovora, temeljni nedostatak današnjeg čovjeka uopšte, da je naša odvojenost tehničkim izmišljotinama koja nas je odvojila od drugih ljudi, navela da zaboravimo na živi razgovor, jedna od temeljnih trauma današnjih ljudi. Ja sam strašno stidljiv čovjek i zato pišem u nadi da ću naći pravog sagovornika, jer je književnost za mene razgovor.
R.K.

---

Totalitarizmi izdašno i rado finansiraju službene disidente
Komentarišući formu eseja u svojim romanima, Karahasan je rekao da iskazi u njima nikada nisu njegovi, oni su uvijek iskazi njegovih junaka. Književni junak koji njega zanima, kako je istakao, mora biti onaj koji problematizuje svoje postojanje, koji misli svojom glavom i postavlja pitanja. Karahasan je podsjetio na činjenicu da su gotovo svi totalitarizmi izdašno i rado finansirali službene disidente, kako bi time pokazali kako su ta društva slobodna, ukazujući da u komunizmu nisu bili problematični antikomunisti, ali su smetali oni koji nisu pristali da budu ni jedno ni drugo, ili su htjeli da budu i komunisti i antikomunisti.