Postavka koja se do polovine aprila može pogledati u Dvorcu Petrovića, galerijskom prostoru Centra savremene umjetnosti Crne Gore, prezentuje radove četiri stvaraoca neformalne umjetničke grupe Beogradska nova skulptura. Naša likovna publika ima priliku da se kroz postavku naslovljenu „4/prostor 4” upozna s novijim radovima vajara
Zdravka Joksimovića, Dobrivoja Krgovića, Dušana Petrovića i
Srđana Apostolovića. Publici su se predstavili skulpturama, kao i instalacijama, a radovi
Joksimovića odudaraju od djela njegovih kolega činjenicom da se umjetnik maksimalno koristio i bojom, naročito kada su u pitanju radovi – skulpture – reljefi koje je okačio na zid kao sliku. Materijali kojima se služi da bi izrazio svoje ideje nijesu uvijek tradicionalni.
– Svako izabere medij koji mu odgovara, predstavio sam se skulpturama rađenim u klasičnim materijalima, ali i onima koji se svojim kvalitetima mogu porediti sa klasičnim materijalima kao što su drvo ili kamen. Tokom rada pokušavate da otkrijete na koji način možete da afirmišete te nove materijale koji su danas dostupniji od klasičnih – kaže Joksimović, koji je izložio pet skulptura. Neke je izradio uz pomoć strojeva, a neke klesanjem, šmirglanjem...
●
Šta Vam je najbliže od materijala, šta volite?– Koristim sve materijale, sve što može da zadovolji moju znatiželju u nekom trenutku.
●
Za razliku od drugih kolega dosta koristite boju?– Pa zar boja nije čarolija? Zato je i koristim.
●
Znači, skulptura se nadograđuje bojom?– Naravno, to sve spada u izražajna sredstva. Rad koji se zove „Ni početka ni kraja” je jedan modernistički zahvat koji afirmiše boju i površinu, liniju i ritam.
●
Čini se da volite da istražujete ne samo kompoziciju, stavljate skulpturu na zid kao sliku, a istražujete i gravitaciju?– Poigrao sam se i to je iz prostog razloga što je ravnoteža nešto što spada u sve objekte koji se trodimenzionalno izlažu i rade.
●
Može li se govoriti o zajedničkim crtama u izrazu vas četvorice?– Može, ali za to je neophodna dublja eksplikacija, to ne može da se kaže u nekoliko rečenica, suviše se dugo poznajemo i samim tim su i uticaji sigurno prisutni. Kada se znate s nekim 30 godina, vjerovatno, htjeli - ne htjeli utičete. O tome najbolje da publika govori.
●
Kada ste počinjali nazvali su vas „Nova beogradska skulptura”. Smatrate li se i dalje „novima”? – Uvijek dolaze novi i novi, a mi smo bili novi prije 30-ak godina, krajem `80. No, u tom trenutku dok radite vi najčešće i ne razmišljate koliko je to novo, već pratite neke unutrašnje impulse, upustite se u ovaj posao koji je krajnje neizvjestan. Pošto prođe neko vrijeme, shvatite da je trajanje jako važno, iako se pojavljuju novi i novi, ali ne traju tako dugo. Kako se brzo pojave tako se brzo i ugase. Jako je teško opstati na likovnoj sceni i to je jedan kvalitet više.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Ravnoteža nam pripada od trenutka kad smo se uspravili Joksimović je istakao i da je za ovu izložbu, skulpturu i ovu četvoricu umjetnika od velike važnosti prostor.
– Uvijek je bitan prostor zato što su svi prostori različiti, ne postoje galerije koje su iste, ne postoje muzeji koji su isti, sve su to drugačiji prostori i u svakom od njih morate drugačije da se ponašete, i ono što ste sklopili na jedan način u jednom prostoru morate da preformulišete u nekom drugom – naveo je on.
U okvirima njegovog stvaranja, kao i vajarstva uopšte, važnu ulogu imaju i gravitacija i ravnoteža.
– Zato što je to ugrađeno u nas, dio je našeg iskustva. Tog trenutka kad smo se uspravili ravnoteža postaje nešto što nam pripada.
)){kind=small}
