Povodom smrti istaknutog crnogorskog umjetnika Uroša Toškovića u prisustvu njegove porodice, juče je u Umjetničkom paviljonu u Podgorici održana komemorativna sjednica. O velikom umjetniku koji je preminuo 3. marta, govorili su ministar kulture Aleksandar Bogdanović, Anastazija Miranović, likovna kritičarka direktorka Narodnog muzeja Crne Gore i predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore Igor Rakčević.
Bogdanović je podsjetio da je Uroš Tošković posjedovao istrajnost, uspio je da ostane svoj, što je „ono najteže i ujedno najautentičnije što se iz karaktera njegovog rodnog tla moglo ponijeti”.
– Onog momenta kada je zakoračio na umjetničku scenu, Uroš Tošković je odabrao onaj teži put, ili je možda taj put odabrao njega, kao nekog ko ga može prokrčiti. U tom krčenju Uroš je ostavio djelo koje nije ni povlađivalo, niti flertovalo, već je uznemiravalo i tjeralo posmatrača da se zagleda u duboku tamu ljudske egzistencije – kazao je ministar. Tošković je svojim slikarstvom raskrilio cio jedan svijet zastrašujućih prizora, pokazujući da se, možda, najvažnija uloga umjetnosti krije u njenoj sposobnosti da ukaže i upozorava na naličje života i stvarnosti, istakao je on. Ministar je ukazao da je naša obaveza da djelo Uroša Toškovića, sada kada su njegov život i njegova umjetnička avantura privedeni kraju, na pravi način sistematizujemo i vrednujemo.
– Jer, kao što je on imao pravo na svu razbarušenost koja je pratila njegovu umjetnost, tako i mi imamo obavezu da toj umjetnosti jasno definišemo mjesto u kanonu crnogorske likovne umjetnosti, iako nam je već odavno jasno da u njemu Uroš Tošković figurira kao jedan od naših najznačajnijih likovnih umjetnika – zaključio je Bogdanović. Anastazija Miranović je istakla da je Tošković svojim kontinuiranim stvaralačko-životnim peroformansom „prkosio vremenu i njegovom razornom djelovanju”. On je u umjetnosti pronalazio vječnost, trajnost, „koja je čovjekovoj krhkoj ljušturi, tijelu u kojem obitava uskraćena”.
– On je, zapravo, svojim svakodnevnim činjenjima pokušavao dokazati - demonstirati, da ni religija, ni neki drugi život različit od ovozemaljskog, ne može čovjeku pribaviti toliko potrebnu iluziju spasa... To može samo umjetnost. Uroševi iskeženi, unakaženi, izobličeni ljudi, nisu pukim usudom upleteni u vremenske tokove ili istorijska dešavanja, oni su akteri - sudionici različitih scenarija u kojima zadobijaju svoj identitet – navela je Miranović. Tošković je stvaralac koji djelima uspijeva da nas uvuče u atmosferu svog svijeta i vremena, te sami postajemo dio njega.
– Ova umjetnost je snažna jer nastaje u samom sopstvu autora i ona na intiman način prenosi lično viđenje života i trajanja. Osim toga, u Uroševom djelu, svako pojedinačno, iz svog ugla, nošen svojim motivima, željama i strahovima može pronaći sopstveni odraz. Toškovićev crtež je provokacija ovog unutrašnjeg ogledala u kojem odraz nije uvijek prijatan, ali je ljekovit i podsticajan. U njegovim crtežima pronalazimo mnogoznačne sadržaje, ali ne manje zanimljivo je otkrivanje samog umjetnika. Sam Uroš je crtež - umjetnost izjednačena sa životom – poručio je Rakčević. Komemoracija Urošu Toškoviću održana je u saradnji Ministarstva kulture, Narodnog muzeja i ULUCG-a.
S.Ć.

---

Genije čije djelo pripada svijetu
– Ponosni smo što je iz naše porodice ponikao genije kakav je moj brat Uroš. Nećemo ga nikad zaboraviti, ali ga neće zaboraviti ni Crna Gora, ni Srbija u kojoj je živio, ni Pariz, ni sve svjetske metropole, gdje je bio i boravio, od Njujorka, Londona, Moskve, do Afrike. Njegovo djelo pripada cijelom svijetu i zato sam ja, Ljubiša Jagošev, brat Uroša Jagoševa, ponosan na sve što je on uradio za našu porodicu – poručio je Ljubiša Tošković.
Komemoraciji su prisustvovali Toškovićevi bratanići Nenad i Ranko, bratanična Jelena i snaha Danijela. Uroš Tošković je za sobom ostavio kćerku Mariju i sina Petra, koji žive u Portugalu i takođe su posvećeni likovnoj umjetnosti, odnosno grafičkom dizajnu.