Godinu za nama najčitanija srpska književnica Ljiljana Habjanović Đurović posvetila je pisanju romana „So zemlji”, koji govori o zemnom životu Svetog Vasilija Ostroškog. Knjiga je nedavno promovisana u Budvi. Intervju sa našom sagovornicom radimo neposredno pred najljepši i najradosniji hrišćanski praznik – Božić. Riječ je o prazniku koji Ljiljana Habjanović Đurović tradicionalno obilježava po svim pravoslavnim običajima u krugu porodice, uz supruga Milovana i sina Aleksandra.
Osim po romanu o jednom od najvećih srpskih svetitelja, naša sagovornica 2018. pamti i po jubileju – četrdeset godina braka koji je takođe obilježila. Ako dodamo i dvije knjige za djecu koje je takođe objavila tokom prošle godine, može se reći da je Ljiljana Habjanović Đurović proteklu godinu provela kao veoma dinamičnu i ispunjenu trudom, radom, ali i velikom radošću.
• Proslavljanje Božića sinonim je porodičnog okupljanja, zajedništva, ljubavi i topline koja samo u okrilju porodice može da obitava, da se osjeti. Stiče se, međutim, utisak da se porodica i porodične vrijednosti sve manje poštuju. Šta Vi mislite o tome?
– Ne slažem se da se porodica sve manje poštuje. Ima mnogo skladnih porodica, ima ljudi koji žive u slozi, ispunjeni međusobnom ljubavlju i poštovanjem, spremni na napor i žrtvu za one koje vole. Naravno, ima i razorenih porodica. Svaka porodica je djelo članova te porodice i zavisi isključivo od njih.
Porodica jeste stub društva, ali osim Boga i molitve i jedino sigurno utočište i oslonac za pojedinca. Zato moramo da čuvamo porodicu. A porodica se čuva ljubavlju.
Vrlo često ponavljam: „Samo nas ljubav može spasiti”. Moj roman „Onda je došla Dobra Vila” možda potpunije, nego sve ostale knjige koje sam napisala, potvrđuje istinitost ovih riječi iz Jevanđelja. Dakle, i porodica i pojedinac mogu se spasiti samo ljubavlju. Ljubavlju koju primamo i ljubavlju koju dajemo drugima. Samo istinska, prava ljubav je izvor mudrosti. Samo istinska, prava ljubav može da izmoli milost od Boga. Samo istinska, prava ljubav može da nadjača sva iskušenja ovog zlovremena.
• „Zapovijest je Gospodnja da ne ostanemo nijemi u vremenima kada je vjera u opasnosti. Kada napadaju vjeru niko nema pravo da kaže: To nije moja stvar. Kamenje će zavikati, a kako čovjek da bude nijem i ravnodušan!” Kako da se odnosimo danas kada nam je vjera u opasnosti jednako kao i porodica, i elementarne moralne, ljudske vrijednosti?
– Ovo su riječi Svetog Teodora Studita u koje vjeruju i po kojima žive junakinje mog romana „Sjaj u oku zvezde”. Riječi u koje i ja vjerujem i koje su dio mog života. Potreba da se brani vjera nepromjenljiva je u vremenu. Jer, u različitim periodima mijenjaju se oblici jeresi i načini nasrtaja na Crkvu, vjeru i vjerne, ali suština ostaje ista. Oni koji su pod vlašću protivnika Božjeg i čovjekovog nastoje da ućutkaju ili zagluše riječ onih koji šire Istinu i služe Onome koji je Put, Istina i Život. Nekada to čine prijetnjama i surovim postupcima, nekada obećanjima i povlasticama. Stoga su istorija Crkve, ljudskog roda i svakoga od nas pojedinačno u stvari neprestana borba između dobra i zla.
I danas su česti napadi na hrišćansku vjeru svuda u svijetu. Na pravoslavlje. Pa i na Srpsku pravoslavnu crkvu. Ti napadi su različiti i dolaze sa raznih strana, otvoreni su ili čak prerušeni u brigu o čovjeku, ali suština im je ista. Ispod šarenih pokrova laži proviruju dronjci prljave istine. Kao što je ikonoborstvo u stvari bogoborstvo, tako je i bogoborstvo u stvari čovjekoborstvo. Nasrtaji na Crkvu i vjeru su nasrtaji na čovjeka. Vjera daje čovjeku drugačiji etički kod. Istinski vjeran čovjek je moralan i samilostan čovjek, dobar i za sebe i za druge. Vjera čovjeku daje snagu. Zato su najvjerniji mogli da istrpe najstrašnije muke za ono u šta vjeruju. Ali, vjera daje snagu i nama, običnim ljudima. Snagu za život i opstanak uprkos svemu. Čovjek bez vjere je čovjek bez istinskog oslonca i putokaza. Čovjek bez vjere je čovjek bez straha Božjeg. Zato mu se čini da sve može. Da sve smije. Čovjek bez vjere je čovjek male snage, podložan svakom uticaju, čak i kada je uvjeren da je drugačije.
Zato svi mi treba da govorimo kada je vjera u opasnosti. Ali i kada nam se čini da nije. Jer, vjera i dobro uvijek su u opasnosti. Kao što rekoše naši stari: Zlo ne spava! Da nas ne bi zateklo nespremne i mi moramo da ostanemo budni.
I nikada ne smijemo da zaboravimo: Pobjede Božjeg protivnika su male i prolazne, a Božje pobjede su vječne!
• Godinu za nama posvetili ste pisanju romana o zemnom životu Svetog Vasilija Ostroškog. Kako ste došli na ideju da napišete roman o Svetom Vasiliju?
– Bio je to logičan ishod moje ljubavi prema Svetitelju, čestih odlazaka pod Ostrog i zapitanosti kakav je morao da bude i šta je morao da prođe čovjek da bi se u njega uselio Duh Božji, i da bi ostao u njegovim moštima i poslije njegove tjelesne smrti. Već poslije prvih saznanja o njegovom životu shvatila sam da je to jedna izuzetna priča i da ću je jednoga dana pretočiti u roman. I počela sam da čekam da Sveti odredi čas.
• Sve Vaše romane iz duhovnog ciklusa nosili ste u rukopisu pod Ostrog. Veliki Svetitelj ima posebno mjesto u Vašem životu. Pojasnite nam to…
– Za Svetog Vasilija znam od kad znam za sebe. On je dio mog života od najranijeg djetinjstva. Odrastala sam uz babine priče o njegovim čudima za života i posle smrti. Svaki put kada ga pomene, baba bi ustala ispunjena strahopoštovanjem, skrušeno bi pognula glavu, pobožno se prekrstila i rekla: „Slava mu i milost!”. Pred njegovim moštima čudotvorno je izliječen moj ujak Vladimir, i ja sam svakodnevno sretala taj živi dokaz čuda Božjeg i milosti Svetog Vasilija. Moji suprug, sin i ja takođe smo veoma vezani za Ostroškog Čudotvorca, i ta je veza živa i stalna. Sveti Vasilije je slava naše firme. Kada je Aleksandar diplomirao, i kada smo ga pitali šta želi da mu kupimo, tražio je krstić osveštan na moštima Svetog Vasilija. A jednom, u vrijeme kada je našoj porodici bilo veoma teško, jednog popodneva sjedila sam u dvorištu ophrvana brigom i sva jadna. I tada sam ugledala Svetitelja. Stajao je i gledao me, istovremeno moćan i blag. Meni je srce drhtalo. Poslije nekoliko trenutaka, nestao je. Već sjutradan, dobili smo vijest koja je sve promijenila. Kao da je Sveti Vasilije svojom svjetlošću rastjerao mračne sile koje su nas skolile.
Mila Milosavljević

---

Vjerni i odani
• Recite nam neku Vašu formulu očuvanja braka u ovo vrijeme kada veze između ljudi, pa i bračne, lako i često pucaju...
– Uslov svih uslova je, naravno, ljubav. Mislim da je najvažnije voljeti partnera onako kako mu je potrebno. Za mene to znači: da me voli, a da me ne guši. Da ja njega volim, a da on to ne zloupotrebljava. Da svako od nas ima pravo i istinsko razumijevanje za suštinske potrebe onog drugog. Da zajednički provodimo vrijeme i razgovaramo o svemu. I naravno, da jedno drugom budemo apsolutno vjerni i odani. Borba za brak i porodicu je svakodnevna. Moj muž i ja smo četrdeset godina u braku. Naš sin je, što kažu, svoj čovjek. Radi, ima svoj stan u našem komšiluku, ima djevojku. A ja se i danas svake večeri pomolim Presvetoj Bogorodici da me pouči i da mi pomogne da budem žena kakva je potrebna mom mužu i majka kakva je potrebna našem sinu.


Porodica najvrednije što čovjek ima
• Gotovo svi Vaši romani na neki način brane svetinju braka i porodice. Vi ste nedavno obilježili četiri decenije braka. Kako ćete pamtiti taj jubilej i čime ste suprug i Vi iznenadili jedno drugo tim povodom?
– Zaista smatram da je porodica najvrednije što čovjek ima u životu. A temelj porodice, najčešće i uslov njenog opstanka, jeste skladan odnos između supružnika.
Milovan je meni prvi momak, ja njemu prva djevojka. Počeli smo da se, kako se to onda govorilo, zabavljamo 1972. godine, 1977. smo se vjerili, a 1978. vjenčali. Godina 2018. godina za nas je zaista posebna. Oboje smo napunili 65 godina života, 40 godina smo u braku. Prije 30 godina objavljena je moja prva knjiga. Prije 15 godina otvorili smo izdavačku kuću. Knjiga „So zemlji” je moj petnaesti roman. Krajem 2017. Milovan i ja razgovarali smo kako da obilježimo sve ove jubileje. On je znao da ja već dugo želim bijeli pianino. I odlučio je da mi ga pokloni. I ja sam znala šta bi njega obradovalo. Zato sam riješila da smršam. I uspjela sam. Vratila sam se na djevojačke mjere. Naravno, oboje smo veoma zadovoljni poklonima. Inače, i toga dana pisala sam do ručka, onda sam se na brzinu obukla, pa smo Milovan, Aleksandar, naša kuma i ja otišli u omiljeni restoran. Uveče sam svirala, a Milovan me je slušao, i tako smo lijepo zaokružili taj lijep i važan dan.