Poznati pisac Srđan Tešin, svojim romanima, antologijama, a naročito zbirkama kratkih priča ne prestaje da oduševljava ljubitelje književnosti širom našeg govornog područja. Studirao je filozofiju i komunikologiju, a diplomirao na poetici kratke priče. Autor je jedanaest knjiga i priređivač šest antologija kratkih priča. Važniji naslovi: „Antologija najboljih naslova”, „Kroz pustinju i prašinu”, „Kuvarove kletve i druge gadosti”, „Ispod crte”, „Priče s Marsa” i „Gori gori gori”. Dobitnik je nagrade „Borislav Pekić”, Nagrade Društva književnika Vojvodine za knjigu godine i Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča „Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?”, iz zbirke „Priče s Marsa”, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američko-englesko-irskog izdavača „Dalkey Archive Press”. Član je Srpskog PEN centra.
Tešin za „Dan” govori o najnovijim ostvarenjima, kratkoj priči, situaciji u književnosti, tretmanu pisca...
•​ Nedavno je na engleskom objavljena tematska antologija savremene srpske priče „Starost”, koju ste sa Davidom Albaharijem priredili prije nekoliko godina. Zašto baš starost? Kada pisac postaje star?
– David i ja smo svojevremeno, u jednoj intimnoj prepisci, došli do zaključka da je u srpskoj književnosti tema starosti slabo obrađivana. To nas je motivisalo da pozovemo dvadeset jednog pisca različitih generacija i da ih zamolimo da napišu priču o starosti i o tome kako oni starost vide. Pokazalo se da ih je tema starosti duboko inspirisala, te su napisali zanimljive, uzbudljive, vesele, mudre i provokativne priče o starosti. Uspjeh ovog projekta krunisan je i prevodom antologije na engleski jezik. Tema starosti je izazovna jer spada u kategoriju onih koje su, na neki način, tabuizirane, jer su stari ljudi često u društvu marginalizovani, a problem starosti stereotipiziran. Pisci, kao i svi drugi ljudi, stare, ali to se ne odnosi nužno i na njihovo djelo. Neki vremešni autori, činjenica je, pišu sa više mladalačkog duha i životnog poleta, od pisaca najmlađe generacije, koji često ne umiju da izađu iz začaranog kruga samosažaljenja i pesimizma. Pisci nemaju rok trajanja.
•​ Kuda ide kratka priča danas?
– Na ovo pitanje nije lako odgovoriti iz prostog razloga što je kratka priča najvitalniji i najdinamičniji književni žanr. Do prije nekoliko godina nijesu postojale sms ili tviter priče, a danas one zauzimaju legitimno mjesto u književno-naučnim proučavanjima. Dakle, s jedne strane, kratka priča će zavisiti od tehnološkog razvoja, evolucije društvenih mreža i interneta kao mjesta rađanja novih poetika. S druge strane, kratka priča će neminovno, kao novi narativni oblik, kombinovati različite književne žanrove, tako da će dolaziti i sa granica prozne fikcije i sa granica nefikcionalne proze i podrazumijevaće kombinaciju likovnog i pisanog medija, intertekstualnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost. Priča će se, osim u tradicionalno shvaćenoj formi, pisati i kao patchwork, fanfiction, mash-up, crossover, hiper, super, cyber, trance, alt, beyond, cut and paste i rewriting tekstualni proizvod i čitaoci na to moraju biti spremni.
•​ Priredili ste nekoliko antologija koje su naišle na izuzetan prijem čitalačke publike. Šta je ključno za uspješnu antologiju i koliko je posao antologičara zahtjevan? Gdje se kriju „opasnosti antologija”?
– Moja je intencija da priređujem autorske antologije, tako da stoje rame uz rame s mojim autorskim knjigama. Zbog toga su moje antologije, ili je bolje manje pretenciozno reći – panorame, uvijek tematske i opremljene originalnim predgovorom u kome objašnjavam motive i postupke kojima sam se kao priređivač rukovodio. Nije, naravno, isto priređivati antologiju koju će činiti namjenski napisane priče ili panoramu svjetske kratke priče koja će zavisiti od dobrog prevoda i prevodilačkih interesovanja. Ja ne pravim kanonske antologije kratke priče kakva je recimo bila kultna antologija „Nova srpska pripovetka” Ljubiše Jeremića koja je promovisala nove generacije pripovjedača i nove pripovjedne poetike. Tematske antologije koje ja priređujem za cilj imaju da odgovore na neke neuralgične teme koje potresaju društvo u kome živimo, pa se tako bavim, recimo, pričama o medijima, o tome kako medije treba čitati i kako u medijima možemo prepoznati vlastitu stvarnost. Ne znam šta bi tačno bila opasnost koja se krije u antologijama. Da su to kanonske antologije, kojih u Srbiji nema, i da nepažnjom ili svjesnom namjerom priređivača budu preskočeni neki značajni autori, a uvršteni mediokriteti, to bi svakako predstavljalo veliku opasnost za sveobuhvatno i objektivno sagledavanje književnosti u njenom istorijskom kontekstu. Ali ja ne pripadam akademskoj eliti koja bi nužno trebalo da se bavi sastavljanjem takvih antologija.
•​ Kratka priča koja Vas je u posljednje vrijeme oduševila?
– Zaista volim priču Rajana O` Nila „Sedamnaest pravila za pisanje kratke priče”, koju je na srpski prevela Dragana Miljević. „Kratka priča je fotografija”, kaže savremena američka književnica Lori Mur u sedmom pravilu. Takođe, „Dom” britansko-somalijske književnice Vorsan Širi, u prevodu Bojane Gajski, veoma je upečatljiva, potresna i dobra proza u stihu.
•​ Panorama „U šta smo se to pretvorili” istražuje književnost prekoračenja... Slika budućnost koja je već počela... Na koji način priče u toj knjizi uspijevaju da naprave to „prekoračenje” i šta je zapravo prekoračenje u današnjoj književnosti?
– „U šta smo se to pretvorili” je panorama moderne anglofone međužanrovske književnosti. Ovaj izbor može da posluži i kao svojevrsna studija slučaja jednog mogućeg pravca razvoja književnog teksta u 21. vijeku. Teoretičar Džonatan Kaler kaže da je književnost paradoksalna institucija „koja živi od toga što otkriva i kritikuje vlastita ograničenja, tako što ispituje drugačije načine pisanja” i mi smo se tim Kelerovim zaključkom rukovodili. Zanimalo nas je da ponudimo primjere eksperimentalnog poližanrovskog ekscesa, odnosno, drugačije rečeno, književnog teksta novih i drugačijih žanrovskih elemenata u okvirima protožanra. Prekoračenje podrazumijeva i subverziju, hibridizaciju, multiplikaciju, karaokizaciju... to jest, svaki književni tekst otvoren za istraživanja različitih smjerova mogućeg razvoja književnosti.
•​ Na čemu trenutno radite? Šta planirate na književnom planu?
– Pišem autofikciju koju sam nazvao „Moje”. To je duboko intiman književni tekst, koji je, kao kakav magnet, k sebi privukao priče, eseje, poeziju, citate, dokumenta, faktografske bilješke i korespondenciju. Dakle, kopam po vlastitim i tuđim djelima, objavljenim i neobjavljenim, vraćam se svojim starim tekstovima. „Moje” predstavlja kolažni tekst-konstrukt o fikcionalizaciji biografija iščezlih pjesnika. U njemu tragam za besciljnim i napuštenim pjesništvom Danila Kiša, moje majke i mojim. Namjera mi je da pred čitaocem studiram sebe sama, a to se znalačko studiranje, u neku ruku, može doživjeti, gledano sa strane, i kao projekcija moje pjesničke neostvarenosti na neostvarene pjesničke ambicije dvoje autora, neuporedivih spisateljskih i životnih sudbina, ali ipak bliskih u ovome: svo troje smo – i to je kopča – združeni u težnji ka konačnom odustajanju od pjesništva.
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

---

Biti važan svojim čitaocima
•​ Zašto pisci više „nijesu važni”?
– Pisci treba da budu važni samo svojim čitaocima, imali ih na milione ili tek nekoliko. Civilizacija kojoj mi pripadamo je, prije svega, proćerdala sav kapital koji je sticala u pogledu ljudskih prava. Moje apartno pravo kao pisca je, prije nego da težim prošlovjekovnoj ulozi savjesti društva, da insistiram na tome da moja sloboda i kreativnost ne budu ograničeni nametnutim socijalnim, ekonomskim, političkim ili ideološkim okvirima. A to se može postići i tako što će pisac odbiti da bude instrumentalizovan u dnevnopolitičke svrhe, da bude komedijant-zabavljač ili izdavačeva pokretna reklamna tabla. Svakodnevica nam je banalizovana u svim sferama pojavnosti pa i u književnosti. Ranije se isticalo kako filozofija nije sluškinja religije, a tom duhu bi se danas moglo reći da književnost nije sluškinja popularne kulture.