Proslavljeni filmski reditelj i scenarista Miloš Miša Radivojević jedan je od stubova srpske kinematografije. Samo pogled na spisak filmova koji je režirao rađa strahopoštovanje. A, među filmovima koji su ga proslavili su i ostvarenja „Dečko koji obećava”, „Živeti kao sav normalan svet”, „Una”, „Čavka”, „Ni na nebu ni na zemlji”. Od svog prvog filma, „Bube u glavi” koji je snimio 1970. godine, Miša Radivojević zastupa u našoj kinematografiji ljude koji, kako on kaže, bježe od uspjeha i ambicije, gubitnike, čiji se glas slabo ili nikako ne čuje.
Njegovu posvećenost sedmoj umjetnosti, njegovo saosjećanje koje se provlači kroz svaki njegov film, upravo je nagradila Crnogorska kinoteka nagradom „Kino-oko”, koja mu je uručena na startu Podgorica film festivala. Ovaj Čačanin, koji već godinama živi na relaciji Beograd – Herceg Novi, svojevremeno profesor režije na fakultetima dramskih umjetnosti u Beogradu i na Cetinju, ne posustaje i ne odustaje od kamere ni na kraju osme decenije - upravo je završio snimanje TV serije.
• Šta za Vas znači nagrada poslije šest decenija rada?
– Te značajne i divne nagrade, kao što je ova nagrada, znače prije svega kraj, da završavam svoj put. Ne govorim to sa gorčinom, jer to je prirodno. Dakle, ovu vrstu priznanja ja smatram krajem, krajem puta. Ovakve nagrade su vrlo ozbiljne nagrade, koje se ne dodjeljuju ni za kakvu paradu. Kada odlučujete da nagradite nekoga ovakvom nagradom kao što sam je ja večeras dobio, naravno da se razmišlja i mjeri da li je i koliko je nagrađeni investirao sebe i svog života u to što radi. E, sad ovaj put, nisam siguran da su moji prijatelji, i ova sredina koja jako voli filmsku umjetnost i koju ja volim, da su sasvim u pravu, niti da sam ja prava i najpogodnija ličnost za ovo priznanje. Ali, ja je prihvatam. Pristajem na nju, kako god bilo. Pored nagrade Crnogorske kinoteke, dobio sam i nagradu „Zlatni pečat” Jugoslovenske kinoteke - a strašno mi je značajno što je ona još jugoslovenska. Dakle, takve nagrade su mi veoma značajne, jer to su priznanja struke. Inače, nagrada „Kino-oko” mi je važna jer je Crnogorska kinoteka ustanova koja raste i koja se razvija, i koja će tek doći do svojih filmova, rasutih i pogubljenih po svijetu. Ona je značajna da bi ova vaša kultura vremenom imala i čuvala svoje filmsko blago.
• Koja je to zajednička nit koja povezuje sve Vaše filmove, koja povezuje Vaš filmski rukopis?
– Nisam nikad pravio skupe filmove. To su uvijek jeftini filmovi, koji su se snimali s mukom. Za dvadesetak filmova koje sam napravio, samo sam dva puta dobio podršku ministarstava i fondova. Znači, ja sam vam inokosan, radio sam najčešće van sistema. Ti moji filmovi su mali, skromni, ali imaju jednu specifičnost - snimljeni su zbog ljubavi. Osnovno gradivno tkivo svih mojih ostvarenja je ljubav ljudi koji vole film. Uvijek sam birao glumce koji vole film, kao i scenografe, kostimografe, montažere, dekoratere, kompozitore... Ljude sa kojima dijelim pogled na svijet. Kad god smo zajedno radili bili smo ispunjeni ljubavlju prema tome što stvaramo. Sad kad razmišljam o svojoj poziciji, moram da priznam da sam, evo, više od pola vijeka parazitirao na svojim prijateljima. Zloupotrebljavajući njihovu ljubav okoristili su se ti naši zajednički filmovi, koji su zapravo zajednička investicija. Jer, film je kolektivno djelo, i ne može biti dobar ako nemata sjajnog far-majstora, ili šefa rasvjete, ili sjajnog scenskog i fizičkog radnika. Jednostavno, morate se naoružati ljubavlju da biste se bavili filmom.
• Vama je to polazilo za rukom svaki put?
– E, da, ja sam to uspijevao. Ali, moram da priznam to vam je često bila i zlupotreba.
• Način na koji tretirate svoje filmske junake svjedoči i da ste Vi nesebično pružali ljubav, i gledaocu i likovima svojih filmova.
– Imam empatiju prema čovjeku, i to naročito prema odbačenim ljudima. Ima ljudi koji se bave ljudskim sudbinama na još plemenitiji način, poput mog kolege Želimira Žilnika. U tim emotivnim stvarima opredjeljujem se uvijek za gubitnike. I to one koji nisu rasno i polno diskriminisani, nego oni što su sami izazvali svoje gubitništvo. Ali, ja volim te samoubice i volim da razmatram šta se događa sa tim ljudima koji su sve što su uradili u životu zasnovali na svom gađenju prema uspjehu i ambiciji.
• Ta empatija, odnosno izrazito čovjekoljublje posebno je očigledno u filmu koji ste snimili 2007. godine, „Kako su me ukrali Nemci” i TV seriji koju ste upravo završili „Žmurke”, koje ste bazirali i dijelom na sopstvenim sjećanjima na ratne i poslijeratne godine?
– Film može biti iz glave, iz sjećanja, inspirisan raznim stvarima, a kod mene je to sve zasnovano na ličnom iskustvu. Ne mislim da je to ispravno, ali to je jednostavno moj direktni put prema filmu. Volim da se bavim svojim iskustvima, a ponekad se bavim i iskustvima svojih prijatelja, koja su mi bliska i bolna. Uvijek pravim film o sebi.
• Ne posustajete, čekamo Vašu seriju na malim ekranima, a i novi film.
– TV serija „Žmurke” je završena, a sad nam preostaje da vidimo šta ćemo sa idejom da napravimo i istoimeni film. Sve smo uradili što smo mogli, i to u najgorim uslovima, sa vrlo malo para. E, ostaje mi da molim boga, u kojeg inače ne vjerujem...
S.ĆETKOVIĆ

Najdraža nesigurnost

– Uvijek volim poziciju u kojoj osjećam da sam malo precijenjen. Nagrade, kakve god bile, ispunjavaju čovjeka osjećanjima ponosa, snage, a ja ne ne volim to da osjećam. To me destimuliše. Kad god se osjećam jako, snažno i ponosno, uvijek mislim da sam negdje pogriješio, da nešto nije u redu. Volim nesigurnost, ja stvaram na nesigurnosti. Mislim da je osnovna osobina kreativnih ljudi da su nesigurni. Njihov zadatak je da budu nesigurni!. Oni ne smiju da znaju šta hoće i kako hoće. Oni moraju da rade pipajući, strahujući, ispitujući i propitujući.

Radio i stvarao sa zvijezdama

• Rekli ste da ste birali glumce koje volite. A, radili ste sa velikima – Ljuba Tadić, Sonja Savić, Aleksandar Berček, Dragan Nikolić, Svetozar Cvetković...
– Nikad nisam jurio zvijezde. A, neke sam i napravio zvijezdama. To jest, mislio sam da ako neko ispunjava moje poglede i shvatanja, onda zaslužuje i da bude poznat i uvažen. A, znate, svi ovi krasni ljudi i sjajni glumci su imali ono što uočavam kod ljudi. Pomalo gubitnici, plaše se, introvertni, bježe od uspjeha i od pretjerane slave. Mislim da sam sa ovim velikim glumcima imao sreću, kao i da su oni imali sa mnom. I naravno, oni su dio svih mojih filmova, koji su zbog njih pristojni, i na neki način, njihovi.