Mlada fotografkinja, vizuelna umjetnica Ivana Božović, svoj magistarski rad odbranila je na najprirodniji način – drugom samostalnom izložbom. Postavka naslovljena „Intima, medijski zločin iz beznađa” mogla se pogledati jedno veče na imanju „Knjaz”. Božovićeva se predstavila crno-bijelim fotografijama aktova, na crvenoj i bijeloj platnenoj podlozi, a u jednoj „sobi” stajala je žena – model u sado-mazo kostimu, koju su posjetioci mogli da posmatraju kroz ključaonicu, kao voajeri.
O postavci Ivane Božović, koja je osnovne i specijalističke studije na Odsjeku dizajn vizuelnih komunikacija završila na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici, govorila je njena mentorka. Tako je profesorka na FVU Univerziteta Mediteran, doc. mr Marija Džoganović na otvaranju rekla da već naziv teme „Intima, medijski zločin iz beznađa” nudi gledaocu intrigantne ključne riječi kao što su mediji, beznađe i intima.
– Mediji su sveprisutni i neodvojivi od života, a mi smo te sveprisutnosti sve manje svjesni. Beznađe kao opšte mjesto i okosnica društva u kome mediji kreiraju svakodnevicu. Intima, pak, izgleda kao pojam koji je ovdje zalutao, i to sa razlogom. Umjetnica kroz umjetnički rad koji koristi medijske forme, ekran, kameru i neku vrstu pozornice rekreira medijski dominaciju našim životima i postavlja pitanje: Šta se desilo sa intimom? Koliko smo daleko od sopstvene suštine i koliko smo blizu streotipima koji su nam nametnuti? Umjetnica ima za cilj da uvede posmatrača, konzumenta ponuđenih sadržaja u konstruisani sveobuhvatni prostor multimedijalne umjetničke instalacije kako bi ona postala kompletna. Ideja je da se pojedinac zapita koliko je autentičan i koliko je rob medijskog sadržaja koji nerijetko nije na zavidnom nivou – rekla je između ostalog dr Džoganović.
● Odlučili ste se za temu akta, jednu od najstarijih u umjetnosti. Zašto Vam je ljudsko tijelo zanimljivo? Što je to šta o njemu još nije „kazano”, a trebalo bi reći?
– Smatram da doživljaj tijela predstavlja važnu komponentu doživljaja sebe. Na doživljaj slike tijela utiču brojne činjenice kao što su lično iskustvo, kultura, tradicija uža socijalna sredina, mediji… Granica između smislene i besmislene golotinje je jako tanka, a u mom slučaju svrha tijela je neka vrsta šoka, jer sam željela da ukažem licemjerje ljudi koji se tome čude. Suština je da u golom tijelu ne vidim golotinju, vidim otvorenost.
● Pretpostavljam da naziv izložbe „Intima – Medijski zločin iz beznađa” uveliko ima veze i sa Vašim zanimanjem fotografa u novinama. Da li pitanje: „Kako treba prići ljudskom tijelu?”, može da stoji uz naziv izložbe?
– Na neki način ima veze sa poslom kojim se bavim. U doba novih medija, simulirane stvarnosti, tijelo i dalje izaziva i trpi velike posljedice. Nekada imam utisak da tijela uopšte više ne pripadaju nama, već postaju samostalni aparati koji pripadaju svima i nikome. Golo tijelo i njegova ljepota nemaju nikakav erotski naboj. Erotika je u našim glavama, kada tu ljepotu probamo eksploatisati u svojoj požudi. Ljudsko tijelo je samo po sebi umjetničko djelo i treba ga tretirati baš tako.
● Opredijelili ste se za crno-bijele fotografije, a opet, pozadina na koju ste ih postavili je crvena… Neizostavno asocijacije na krv, život, ali i crvene fenjere… Koliko civilizacija utiče na tabuizaciju i tijela i seksualnosti?
– Da znam odgovor na ovo pitanje, sigurno bih već bila poznata i slavna. Smatram da smo duboko ubijeđeni da živimo u liberalnom društvu, ali prizori nagih tijela i dalje predstavljaju problem pojedinim ljudima. Možda ta tematika nije do kraja društveno prihvaćena, ali da je tabu i nije. Paradoksalno zvuči, jer u suštini tabu tema je tema o kojoj je zabranjeno govoriti, ali opet tema o kojoj se najviše govori.
● U jednoj sobi je živi model, u kostimu (sado-mazo). Zašto?
– Interakcija je nešto što me kao umjetnika uvijek privlačilo. Konceptualna umjetnost je vid umjetnosti koji ću uvijek iznova da istražujem. Prosto me zanima način na koji ljudi reaguju. Živi model u kostimu se nalazio u sobi jer sam željela da izazovem reakciju ljudi. I uspjela sam u tome. Ljudi su na mnogo načina trenirani da se plaše ili stide svojih fantazija – što smatram da je pogrešno. Živi model u kostimu iza „zaključanih vrata” je u stvari bio tu da podsjeti da tajne ipak postoje da čovjek u njih zaviri. Cilj mi je bio da u susretu sa ovom interaktivnim miltimedijalnom instalacijom doživimo sebe na potpuno intiman, drugačiji način. Zbog toga sam i napravila „sobu” snoviđenja i igre, kako bih omogućila posjetiocima da makar na kratko pobjegnu od svakodnevice i realnog prostora.
● Zašto je izložba trajala samo jedan dan i zašto se nijeste odlučili za neki konveniconalni galerijski prostor?
– Dosta faktora je odigralo ulogu da ispadne na kraju ovako kako je ispalo. I ispalo je baš onako kako je trebalo. A što se tiče trajanja, trajala je dovoljno. Ko je želio da vidi, vidio je.
Ž.JANjUŠEVIĆ