Publika u Kotoru je cijeli tok predstave „Severoistok” Torstena Buhštajnera u režiji Jane Maričić ispratila „zakucana” za svoja sjedišta u velikoj sali Kulturnog centra „Nikola Đurković”. Tako je bilo i na Cetinju, gdje su glumice Katarina Žutić, Milica Janevski i Jovana Gavrilović nastupile dan ranije, a slično je i u svim gradovima u Srbiji i regionu, gdje su nastupale. Iako promrzle, zbog neadekvatnog grijanja u sali, jedva čekajući da se ugriju, glumice su rado podijelile sa nama utiske. Komad „Severoistok” je na redovnom repertoaru BITEF teatra, bar jednom ili dva puta mjesečno gostuju po Srbiji i u regionu i svuda su reakcije slične, jer je priča o terorizmu univerzalna i sveprisutna.
– Ljudi izuzetno lijepo reaguju, kako komad odmiče, tako su sve više svi „unutra”, prosto, uvijek su potreseni kad se završi predstava, kaže Katarina Žutić, a Milica Janevski je primijetila da je publika pomno pratila potresnu priču o taocima u moskovskom pozorištu, njih preko 800, koje su tokom mjuzikla „Nord Ost” zarobili čečenski teroristi. Kroz unakrsnu priču tri žene - mlade Čečenke Zure, „crne udovice” (Jovana Gavrilović), Ruskinje Olge, koja je sa suprugom i kćerkom došla da uživa u mjuziklu (Katarina Žutić) i Letonke Tamare (Milica Janevski), ljekarke koja je ukazala pomoć zarobljenima, uz blistava glumačka ostvarenja, dramatičnu muziku i igru svjetla, publika je mogla da se uživi u tragični događaj. Katarina nam objašnjava da je tekst napisan po istinitom događaju, ali priča nije dokumentarna, jer su likovi izmišljeni. Likovi su tipski karakteri: islamisti, publika i brižni članovi porodica talaca.
– Nije je bilo mnogo gledalaca, ali nekako sam osjetila da su to ljudi koji su došli da čuju ovu našu priču. Mislim da su izašli sa sviješću o tom događaju, jer mnogi možda nisu bili upućeni da se to dogodilo, kaže Milica. Jovana dodaje da „ova naša priča daje prostora da se nekako odmakneš od toga i da pomisliš, kao što i ovi naši akteri pomisle, da se to dešava negdje drugo, da se ne dešava ovdje, ali onda u jednom trenutku shvatiš da zapravo u tim temama nikad nema odmaka, nikad nema distance. Sve što je oko tebe je ono što je tvoje, koliko god da je to daleko od tebe, ono se zapravo događa tebi, mada ti to možda nisi ni svjestan”.
Ova drama je i „ženska priča”, ne samo zato što likove tumače žene.
– Imam utisak da žene uvijek u tim katastrofama i tragedijama nekako opstanu i prežive, znamo po ratovima koje smo prošli da na ženama ostaje da pričaju šta je i kako je bilo. Zanimljivo je što je komad režirala žena, Jana Maričić, bio je to cijeli ženski tim, lijepo je, neobično, a i rijetko, vidjeti i čuti kako to izgleda iz ženske perspektive, kaže Milica. Uvjerljivosti likova sve tri glumice doprinijele su snažnim emocijama koje je publika mogla da osjeti i kroz njihove oči i suza na obrazu. Nije lak proces koji dovodi do vrhunske glume.
– Predstava je zanimljiva po rediteljkinom pristupu i procesu da se poigravamo sa sadašnjim trenutkom u kome se nalazimo i sa osvrtom na prošlost. Onda je to igra koja zapravo prolazi kroz različite dimenzije i ima svoju putanju, od potpune istine, od trenutaka koji su sad i ovdje, istiniti i pokriveni do tvog glumačkog odmaka prema tome šta se dogodilo i šta izvodiš na sceni. To jeste teško i zahtjevno je kada se izvodi i dalje. To je neuobičajeno, što ne dobijamo često kao zadatak u pozorištu da se sa takvim stvarima igramo, ali zato je uzbudljivo i izazovno, kaže Jovana, a Milica dodaje: „I dobar trening!”.
Njih tri prvi put igraju zajedno, mada su Katarina i Jovana, i Milica i Jovana imale priliku da budu zajedno na sceni. Katarina i Jovana su angažovane u Ateljeu 212, a Milica igra u svim pozorištima u Beogradu. Katarina je u Kotoru igrala prije par godina u komadu „Pozovi M zarad užitka” sa Snežanom Savić – sjeća se da je duvala bura i da je bilo ekstremno hladno na sceni, više nego sada, a sa posebnom radošću ističe da je prvu pozorišnu nagradu dobila na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu za ulogu u predstavi „Nevaljala princeza”. Jovana je ovdje igrala prije dvije godine u predstavi „Aveti” Andreja Nosova, a Milica je prvi put na kotorskoj sceni.
Slažu se da generalno nedostaje „prekogranične saradnje” u oblasti pozorišne umjetnosti, ali je saradnja u posljednje vrijeme bolja nego ranije, iako više preko serija i filmova, nego pozorišta.
„Bilo bi dobro da se ljudi `mrdnu` iz svojih mjesta i da se napravi razmjena, to je uvijek osvježavajuće i za umjetnike i za publiku... Idite u pozorište, tražite da vam dovedu nove predstave”, poručuje glumačka trojka.
M.D.Popović

Sveprisutnost glumačke branše

Što se veza sa Crnom Gorom tiče, ističu da je Boris Mišković, njihov koproducent (Bitef teatar i Beoart) u predstavi „Severoistok“ – Crnogorac. Milica Janevski je prije par godina igrala na Cetinju u „Zetskom domu” u predstavi „Opera za tri groša“ Tomija Janežiča, što je za nju bilo uzbudljivo, s obzirom da su se „sinoć vratili na to mjesto“. Raduje se što je u publici bilo mnogo njihovih kolega i zbog toga ih doživljava „kao svoje“. Ovu predstavu igraće 17. decembra u Bitef teatru, a u martu će nastaviti gostovanja po Crnoj Gori. Jovanu očekuje „Petrijin venac“ u Ateljeu 212, Katarinu „Urnebesna tragedija“, „Pomorandžina kora“, „Brod plovi za Beograd“...