Izvođenje predstave „Ljubavne poze istorije” pozorišta „Vojdan Černodrinski” iz Prilepa na nikšićkom Međunarodnom festivalu glumca bilo je u znaku omaža autoru teksta Goranu Stefanovskom koji je u 66. godini života preminuo prije nekoliko dana. Stefanovski, koji je brat muzičara Vlatka Stefanovskog, jedan je od najistaknutijih dramskih pisaca u Makedoniji, bio je profesor drame, član tamošnjeg Udruženja književnika i Akademije. Pisao je i pjesme i dosta njegovih stihova našlo se u obradi benda „Leb i sol”. Komad „Ljubavne poze istorije” napisao je inspirisan knjigom „Seksualna istorija Prvog svjetskog rata” koja je objavljena u Berlinu 1931. godine, a njen autor je Magnus Hiršveld.
– U velikom sam ličnom šoku bila kad sam čula da je Goran umro. Trebalo je nakon ovog izvođenja u Nikšiću da se čujemo telefonom i da podijelimo osjećaj sa njim. Međutim, ja sam u ovom trenutku srećna i nekako imam osjećaj da je apsolutna istna da duh nikada ne umire, a posebno duh jednog prije svega velikog čovjeka, a onda i velikog pisca, autora, velikog prijatelja i vječitog učitelja našeg, kazala je nakon predstave rediteljka komada Nataša Poplavska.
Hiršveld je bio Jevrejin, doktor i homoseksualac, autor je više od 500 knjiga na temu seksualnosti, zdravlja, politike, morala, istorije, rasizma, te i utemeljivač Instituta za seksualnu nauku. Njegova knjiga, kako je i Stefanovski svojevremeno zapisao, prikazuje istoriju kao masovnu ljudsku orgiju, bahanaliju. Hiršveld je preko svojih slučajeva koje je zapisivao i razmatrao napisao tu knjigu, a Stefanovski je izvukao dijelove njihovih života i ugradio u svoj dramski tekst.
– Ako sjedimo u publici, gledamo na scenu i mislimo da se to dešava tamo nekim ljudima, a ne nama, onda nismo postigli ništa. Kada se mi osjetimo da smo dio onoga što se tamo dešava na sceni mislim da je to prava stvar. To se jedino može postići ako se prvo sav talenat glumački iskoristi, upotrijebi ili se opuste da se igramo sa našim talentima da bi uradili pozorište, jer pozorište nije ništa drugo nego igra. Bez igre nema pozorišta, smatra Poplavska.
Reditelj Goran Bulajić je ocijenio da je četvrto veče Festivala glumca izvedbom „Ljubavnih poza istorije” publika imala priliku da vidi pravo pozorište, a da je glumački ansambl originalno iznio jednu globalnu scensku metaforu koja se tiče svih nas. Stefanovski je i od ranije poznat pozorišnoj publici u Crnoj Gori jer su osamdesetih godina njegove dvije predstave izvođene u Crnogorskom narodnom pozorištu. Glumica Daniela Ivanoska istakla da im je Stefanovski pri pripremi komada kazao da moraju biti samuraji, a da je ekipa izvođenjem u Nikšiću upravo to i bila. Njen kolega Dimitar Gjorgjievski prisjetio se dana kada se kao srednjoškolac pripremao za upis na akademiju. Tada je pripremao monolog upravo iz jednog od tekstova Gorana Stefanovskog koji mu je pružio svesrdnu pomoć.
– Tada sam shvatio da što više je čovjek inteligentan i uspješan, i da je proživio je život, da je na neki način on sve skromniji, pristupačniji. Stefanovskom bih sada rekao hvala za sve što je napisao i što mi je pomogao da radim ovo što radim. Možda da nije bilo njega ne bih se sada zanimao sa glumom, kazao je Gjorgjievski.
Glumački ansambl činili su i Igor Trpčeski, Jasmina Micovska Stankoska, Dimitar Creorski, Angela Naumoska, Ilija Volčeski, Katerina Čakmakoska Klinčeska,Mihajlo Milenkoski, Nataša Naumoska i Zoran Ivanoski, scenografiju je uradio Emil Petrov, kostime Roza Trajčeska Ristovska, muziku Gorazd Čapovski, a dramaturgiju Lidija Mitoska Gjogjievska.
B.B.

„Konstelacije” za kraj

Takmičarski dio 15. Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću završava se večeras kada će na sceni Nikšićkog pozorišta biti izvedena predstava „Konstelacije” Ateljea 212 iz Beograda. Komad je rađen po tekstu Nika Pejna, a u režiji Aleksandre Milavić Dejvis koja je odabrala i kostime. U predstavi igraju Uroš Jakovljević i Ana Mandić. Prevod je uradila Maja Maletković, asistent režije je Marko Jovičić, scenograf Marija Jevtić, a Božidar Obradinović kompozitor.

Ko je ubio kritiku?!

Praizvedbu „Ljubavne poze istorije” imale su 2004. godine u Sloveniji, a prilepsko pozorište ju je obradilo prije dvije i po godine. U pozorištu, istakao je Trajče Kacarov dramaturg u štipskom teatru, imaju dva entiteta. Jedan je unutra zadužen za proizvodnju, a drugi dolazi spolja i to su teoretirači, kritičari.
– Kod nas, ne znam ko neko je ubio kritičare, negdje ih je zatvorio. Neko je pobjegao. I stvarno ne možeš da nađeš kritičara. Ova predstava je igrana u prilepskom pozorištu prije dvije i po godine niko nije ništa rekao, istakao je Kacarov. Ono što je najkarakterističnije za Stefanovskog, smatra on, je to što svoje komade piše u ritmu, a dijalozi su ozvučene riječi.
– Mislim da je ovo pun pogodak i da ste na neki način vratili povjerenje da pozorište može da živi i dalje. Kad sve uzmemo u obzir-mobilni telefoni, društvene mreže, TV programi, onda mislite pozorište je Maksim koji ide po diviziji. Nije, ovakve predstave vraćaju nas nazad i daju nam vjeru da pozorište ima svoj izraz, habitus, identitet i njega treba poštovati, ocijenio je Kacarov.