F
ilm koji pomjera granice među ljudima, rediteljskog tandema - Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara, prikazan je u Londonu na renomiranom svjetskom festivalu filmova. Priča obojena političko-socijalnim motivima, govori i o ljubavi među ljudima koju nijedna granica ne može spriječiti. O filmu za „Dan” govori jedan od reditelja Vlastimir Sudar.
• Kako ste došli na ideju da pišete o ovoj tematici?
– Ovaj film sam napravio sa Nikolom Mijovićem, sa kojim sam zajedno studirao film na poznatom londonskom Central Saint Martins College of Art and Design. Mi smo tih devedesetih godina imali veliku sreću da studiramo, dok se kod kuće dešavalo sve što se dešavalo. U britanskim i svjetskim medijima su sa naših prostora uglavnom dolazile potpuno jezive slike, dok smo mi u sebi nosili neke mnogo ljepše slike tog prostora, iz vremena kad smo ga napustili. Pokušavali smo naravno da objasnimo ljudima ovdje da to tamo nije sve tako, već da je to i zemlja gostoljubivih ljudi sa prekrasnom prirodom. Međutim, nismo bili ni nesvjesni političkih realnosti, tako da se ideja za film pojavila kao želja da se napiše jedno ljubavno pismo prostorima sa kojih smo potekli, i da to uradimo zajedno. Scenario je bio poslan na program CineLink, za projekte u razvoju, u okviru Sarajevo Film Festivala, i tamo smo dobili prvu nagradu još 2008. godine, i tada je sve krenulo.
• Kome je film više namijenjen, domaćoj ex-Yu publici ili međunarodnoj?
– Film je svakako namijenjen svoj publici, i nismo posebno na umu imali ni našu ni međunarodnu, mada smo naravno vodili računa da u scenariju ne ostane nešto što bi, bez obzira što je autentično, bilo previše opskurno – opet, i našoj i stranoj publici. Međutim, takvih stvari u filmu ipak ima. Ono što mi je po prvi put ozbiljnije palo na pamet – poslije ove projekcije u Londonu – jeste da je nekako ovaj film možda najbolje „legao” ljudima u dijaspori, jer oni vide obje ove perspektive, baš kao i mi autori, i onu tamošnju, ali i ovu spoljnu. Imali smo jednu zatvorenu projekciju u Banjoj Luci, za Ministarstvo prosvjete i kulture tamo, jer su dali sredstva za film a mi smo ga eto, radili polako, pa da vide da postoji, i tamo je neko po prvi put rekao, „ovo je jedan pogled sa strane”. Možda je to tačno, iako mi sebe još vidimo kao da smo od tamo, a ne odavde.
• Da li ste zadovoljni projekcijom u Londonu?
– Veoma. Sala je bila potpuno rasprodata, i kao što ste vidjeli, trećina publike je bila „naša”, uglavnom dijaspora, ali su dvije trećine bile „domaće”, odnosno britanske, i vidjeli ste da i oni reaguju na film kao i svi ostali. Imali smo davno jednu test projekciju u Londonu i tu se desilo nešto interesantno, što mi je dalo znak da smo na dobrom putu. Bilo je kolega u Beogradu koji su bili mišljenja da je ta tromeđa, pogotovo u drugoj priči, isuviše lokalna. Međutim, jedna djevojka, Engleskinja, koja je tada gledala film, mi je prišla i rekla kako je radila za neku dobrotvornu organizaciju i pomagala izbjeglicama koje su bile smještene na Golanskoj visoravni, gdje su prisutne sirijska, jordanska i libanska vojska. Naš je film strašno podsjetio na to, jer i tamo, u sred neke goleti stoji tvrda državna granica među tri države sa različitim ideologijama, ali sa ljudima koji govore tri najsličnije varijante arapskog jezika i koji se potpuno razumiju. Dakle, bez obzira na veoma lokalni ukus, naša priča o granicama je – možda nažalost – potpuno univerzalna.
• Zašto se kroz film o ljubavi i nadi provlače politički motivi?
– Zato što su politički motivi sastavni dio naše realnosti. Drago, evo i ti živiš u Londonu, i sigurno vidiš kako se ipak većina debate o Bregzitu svodi na izrazito ekonomska pitanja, odnosno, hoće li Britanija imati više ili manje para, i to je osnova svih rasprava. Sa druge strane, kada se Jugoslavija raspadala, naša pitanja su bila – ako smijem tako da kažem – naspram ovih engleskih, pomalo „kosmička”. Ali tako je u većini Istočne Evrope, što odavno reče mađarska rediteljka Marta Mesaroš – „ja sam istočno-evropska rediteljka, pa su svi moji filmovi o politici” – a ja se nadam da naš ipak nije toliko, više o tome šta nam politika napravi.
• Šta ste htjeli da poručite ovom pričom i da li je glavna poruka filma ta da među ljudima ne postoje granice?
– Neke vidljive ili nevidljive granice će uvijek postojati među ljudima, ne samo državne, ili političke, nego recimo, generacijske u školskom dvorištu. Koliko su samo nepremostivo izgledale granice između onih u petom sa onima u šestom razredu osnovne škole, iako u mom dobu to sada izgleda smješno, ali nije bilo onda. Tako da je poruka našeg filma da bez obzira na granice među nama, treba da budemo ljudi, i da jednostavno budemo dobri jedna prema drugima – pogotovo na Balkanu. Kao što reče engleski filozof Bertrand Rasel, „ljubav je mudra, a mržnja je ludost”.
• Film će se u decembra prikazati u Podgorici i regionu u kom je sniman i o kom govori. Očekujete li da bude dobro prihvaćen tamo?
– Ja se nadam da hoće. Doduše, da budem iskren, i u Podgorici smo na jednom festivalu, a festivalska publika je do sada svugdje reagovala dobro. E sad, festivalska publika je posebna na svoj način, vidjećemo šta će biti kada film ode u generalnu distribuciju. Nadam se da će svugdje biti kao na festivalu u Mojkovcu, gdje smo dobili tri nagrade.
Dragoljub Pavićević


I film i knjiga o Aci Petroviću

Film „Granice kiše” će biti prikazan u okviru Podgorica film festivala koji se održava od 5. do 9. decembra. Tokom festivala biće promovisana i knjiga reditelja Vlastimira Sudara, „Portret umjetnika kao političkog disidenta: Život i djelo Aleksandra Petrovića”, o svjetski poznatom jugoslovenskom reditelju. Knjigu je krajem prošle godine objavio Filmski centar Srbije, u autorovom prevodu sa engleskog jezika, jer je u originalu objavljena u Britaniji i Americi još 2013. godine u izdanju „Intellect Books” iz Bristola. Ovo izdanje je bazirano na doktorskoj disertaciji koju je Sudar odbranio na University of St Andrews u Škotskoj, 2007. godine, a po prvi put će biti predstavljena crnogorskoj publici u okviru Podgorica film festival.