U okviru spisateljskog opusa Stefan Mitrov Ljubiša, znameniti pisac i pripovjedač, narodni tribun, političar i diplomata, posebnu pažnju posvetio je paštrovskom sakralnom korpusu, te prevlačkom i ratačkom manastiru, istakao je prof. dr Aleksandar Čilikov koji je u CANU otvorio drugi dan naučnog skupa „Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše u svom vremenu i danas (1878-2018)”.
Pet paštrovskih manastira na čelu sa „dušom Paštrovića” –Praskvicom, smatrao je temeljem srpskog nacionalnog identiteta, ukazao je prof. dr Čilikov. Znameniti pisac bio je posvećen pravoslavlju i manastirskim kompleksima, kako je rekao Čilikov, jer su oni bili presudni u očuvanju srpskog nacionalnog bića naroda koji je nakon vlasti Nemanjića u ovom kraju potpao najprije pod vlast Mletačke Republike, a zatim Austrougarske monarhije.
– Ljubiša je gajio veliko interesovanje za 15. vijek, jer je to epoha u kojoj su Paštrovići imali najistaknutiji položaj u svojoj istoriji. To je bio vijek kad su postali vlastela u državi Nemanjića. Posvećenost ovom vijeku u književnom stvaralaštvu njegovao je i zato što je paštrovački pravoslavni živalj nakon prelaska pod vlast Republike Sv. Marka sve do oslobođenja bio u opasnosti – objasnio je on.
Stefan Mitrov Ljubiša razvio je prozu autentičnog izraza, kojom je, kroz pripovijedanje o prošlosti, čuvao tradiciju i identitet naroda.
– Želeći da sačuva egzistenciju naroda kroz književnost „usmjerio se na živi riječ” kazala je prof. dr Lidija Tomić. Ona je analizirajući osobine usmene priče u tekstu Ljubišinih pripovijesti i pričanja, kako je naglasila, zaključila da se njegov književni postupak vezuje za folklorni realizam koji karakteriše „govorni monolog koji je konstituens narodnog stvaralaštva”.
Istaknuta rediteljka, dramatičarka i pozorišna poslenica koja je uočivši dramski naboj u njegovim pričama postavila Stefana Mitrova Ljubišu na scenu i tako ga vratila u obzorje savremenog čovjeka, Vida Ognjenović, stala je u odbranu poznatog Paštrovića rekavši da su optužbe da je prisvajao tuđe priče, posebno o Kanjošu Macedonoviću, neopravdane... Ljubiša se nije oslanjao samo na mitove i legende kraja u kojem je potekao, već je pažljivim proučavanjem u svoju prozu i u svoje likove, utkao znatnu dozu dokumentarnosti.
– Upravo je ta Ljubišina literarna osobina učinila da njegovi književni likovi budu stavljeni u epicentar dramskog događanja. Njegovi tekstovi takođe dobijaju osobine i monodramske cjeline. Štaviše, njegove priče su razuđeni dramski dijalozi – kazala je, između ostalog, Ognjenović.
Fantastika proze Stefana M. Ljubiše neraskidivo je srasla sa folklornom tradicijom Paštrovića, Budve i Crne Gore, kazala je prof. dr Ljiljana Pajović Dujović. Ona je na osnovu analize Ljubišinih tekstova „Prokleti kam”, „Skočiđevojka”, „Pop Andrović novi Obilić”, ali i još nekih, zaključila da je narodna tradicija kroz kazivanja pojedinaca presudno uticala na literarni stil i okvir ovog pisca.
– Sam Ljubiša potvrđuje „da svako kaziva stvar ne kako je čuo, nego kako mu je milije, mnogi dodaju snitve, preskazanja, čudesa...” – navela je ona.
Analizu jezika Ljubišine literature kroz djela „Pripovijesti crnogorske i primorske” i „Pričanja Vuka Dojčvića” najprije je iznijela doc. dr Jelena Bašanović Čečović, a zatim dr Danijela Radojević.
Dr Mila Medigović Stefanović je svojim radom „Ženske glave u `Gorskom vijencu` u obzorju Ljubišinog ogledala” ukazala na feminološke teme vezane za reflektovanje djela Petra Drugog Petrovića na Ljubišin književni rad. Ona je u svom referatu ukazala da su u djelima i jednog i drugog pisca prepoznatljivi, čak gotovo isključivo zastupljeni, samo patrijarhalni modeli, te da ženski likovi služe opravdavanju takvog društvenog ustrojstva.
O rodnim ulogama i njihovom značenju u djelu Ljubiše govorila je i mr Božena Jelušić. Ona je istakla da je Ljubiša prikazivao iz političkih razloga svijet prošlosti, koji je kao takav bio anahron i zbog patrijarhalnog modela koji uvijek sadrži ropsku pokornost, naprije u porodici, zatim plemenu, i na kraju u državi. Njegov politički program vodio ga je ka tome da ga ilustruje primjerima iz plemenskog svijeta iz kojeg su uvijek `ispadale` žene, odnosno bile uglavnom prikazivane kao primjeri zla.
– Ljubiša je nesporno klasik regionalne književnosti, koji se vrhuncu svjetske književnosti približio sa „Kanjošem Macedonovićem” i „Krađom i prekrađom zvona”. Upravo u tim djelima od je uspio da ostvari višeglasje, u kojem sopstvenom plemenu zna da se podsmjehne, kritički da ga posmatra i dekonstruiše – navela je ona.
Ona je naglasila da je za nju veoma produktivno upoređivanje Ljubiše i svih crnogorskih pisaca sa Njegošem, koji iako pripada patrijarhalnom modelu „ipak taj model duboko kritički promišlja”.
Prof. dr Radmilo Marojević je kritikovao kritiku Ljubišinog patrijarhata konstatujući da „ne možemo optuživati pisce da su genocidni ili ženomrsci”. Na njegovu kritiku odgovorila je mr Jelušić ističući da nije iznijela zaključak, već samo jedan mogući ugao gledanja, koji tek treba provjeriti naučnom analizom.
Ovom diskusijom završen je dvodnevni naučni skup „Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše u svom vremenu i danas (1878-2018)”.S.ĆETKOVIĆ

Djelo traži autentičnu kritiku

Knjiga akademika Radomira V. Ivanovića „U počast Stefanu Mitrovom Ljubiši”, koju je objavila CANU, pred čitaoce analizira neveliko po obimu, ali značajni književni opus paštrovskog pisca, tribuna i mislioca.
Akademik Ivanović je rekao da je u knjizi koja je promovisana juče nakon naučnog skupa, Ljubišino djelo podijeljeno u dvije faze. On je podsjetio na riječi Isidore Sekulić da je Ljubišino djelo „čista klasika” i „ovejano duhovno blago”. On je istakao da kritika Ljubišinog djela mora biti autentična, kao što je to Ljubišino djelo.