Likovni život Podgorice od prije dvije večeri bogatiji je za novu izložbu našeg uvaženog slikara Toma Pavićevića. „Pukovniku nema ko da piše” naziv je postavke kojom se na startu izlagačke sezone predstavlja ljubiteljima svog jedinstvenog umjetničkog izraza, ali i osobenog pogleda na svijet, život i moral. Kao ni mnogo puta ranije ni sada Pavićević pred pitanjima ne uzmiče. Slike su odgovor, nemilosrdno iskren, o našoj svakodnevici.
Predstavio je 17 slika urađenih u raznim tehnikama – od crteža, do ulja na platnu i kombinovane tehnike. Publika može vidjeti radove koji su nastajali godinama. Nastavak su njegovog ranijeg ciklusa (ili preokupacije) „Tri diktatora” koji je nastao još osamdesetih godina prošlog vijeka.
– Stalno me je ta tema proganjala, pa joj se vraćam...– otkriva Pavićević. Svojom najnovijom izložbom ima poruku prije svega za narod...
– Poručujem narodu da čita, ima toliko knjiga nobelovaca... ja kad ne mogu da radim pročitam dobar roman – objašnjava on. Naziv postavke je pozajmio od Markesa, nobelovca, ali kaže da njegovi radovi ukazuju ljudima na lice i naličje moći i društvenih autoriteta, koji s jedne strane imaju snage i priliku da naređuju i vladaju sudbinama hiljada i miliona, a s druge strane, u svom privatnom okruženju pokazuju svoju malu, slabu i nemoćnu ličnost prepunu kompleksa i inhibicija. Pavićević, sudeći po slikama, posmatra svijet kao pozornicu na kojoj vlada crni humor. Ništa čudno, jer, ističe on, takav je život. Kaže Pavićević da se kroz druženje sa Miodragom Bulatovićem, i čitanjem njegovih knjiga, ali i ratnih devedesetih, da je rat usko vezan sa Tanatosom i Erosom. Takođe, ističe on, shvatio je da su sve umjetnosti povezane i da umjetnik, slikar, ne smije biti jednostran, već treba da se dobro razumije i u pozorište i književnost. On je od onih umjetnika koji dok slika ne razmišlja o reakcijama koje će izazvati. Dakle, ono lascivno, podsmješljivo, sarkastično na njegovim platnima nije se slučajno našlo na njegovim slikama, jer...
– Važno mi je da ono što sam naumio i uradim. A, narod, ono što misli neka kaže... Narod je ka’ narod – komentariše Pavićević. Kao umjetnik koji je dugo u vrhu našeg slikarstva s pravom ocjenjuje i komentariše našu likovnu scenu. Slaže se sa ocjenom da je Crna Gora zemlja slikara...
– Mislim da naši slikari posebno mlađi, napreduju. Šta je bilo ranije? Lubarda, Dado, Milunović..., a sad imamo mlađu brojnu generaciju stvaralaca koji barataju internetom, poznaju slikarstvo u svijetu, a mi uz njih takođe postajemo informisaniji. Od koga smo mi ranije mogli šta da učimo? A, ovi mlađi se kreću... – naglašava on. Popularan, uvijek zapažen, umjetnik koji poput svojih radova nikog ne ostavlja ravnodušnim i u zemlji i u inostranstvu, već godinama živi kao slobodni umjetnik. A to je hleb sa „sedam kora”, kaže on. Njegov položaj, i materijalna sigurnost obrnuto je srazmjerna uvažavanju koje ima.
– Ne bih volio da ovi mlađi žive kao ja. Težak je to život. Ne ulaže se u mlađe. Gledam kako će oni proći. Ja sam loše prošao. Samostalnost... Slobodni umjetnik? Ma kakvi! Svi vole umjetnost i svi obožavaju slikarstvo, ali za džabe. Mogu ti dati za sliku 20 eura, 30... Lopovi, lopuže... evo opeljugaše Narodni muzej, a ne da opeljugaju... – osvrnuo se Pavićević i na pustošenje Narodnog muzeja Crne Gore u kojem je godinama radio.
Tomo Pavićević ne miruje, s umjetničkim žarom stvara u svom ateljeu, samo, kaže on, treba srediti te slike.
– Ima mnogo ljubitelja slikarstva koji idu po ateljeima... Sad je trend da ljudi vole slikarstvo. I ja poklonim sliku, a ta slika promijeni pet vlasnika. To prodaje ko stigne. Svašta se radi, sve se radi mimo umjetnika – zaključuje Tomo Pavićević.
Izložbu „Pukovniku nema ko da piše” otvorio je prof. dr Milorad Simunović, a može se vidjeti do kraja mjeseca.
S.Ć.

Kritika prepoznala odličnog slikara

Jedna od poenti ove izložbe je, kako je naveo prof. dr Simunović, to da, kao i u romanu Gabrijela Garsije Markesa, s jedne strane imamo pojedinca, a sa druge državu i sistem koji su daleki od njegove egzistencije i zasluga. Otuda i pozajmica naslova, primijetio je on otvarajući izložbu „Pukovniku nema ko da piše”. Tomo Pavićević je, i samo je to važno, naglasio je Simunović, „odličan umjetnik-slikar”.
Kritika je, kako je on naglasio, u Pavićeviću prepoznala „rano kosmološku ikonografiju” i svakako da bi se naredni hermeneutički potez morao sastojati iz toga da se ta ikonografija i, metafizika, predoče kao pozadina ove izložbe sa svim njenim grotesknim zahvatima.