Preko tri stotine posjetilaca oduševljeno je slušalo i frenetičnim aplauzima nagrađivalo pjesnika Matiju Bećković, dok je veliki pjesnik i akademik, govorio svoju poeziju bez pauze gotovo dva sata, u okviru književnog festivala „Ćirilicom” čiji su organizatori Narodna biblioteka Budva i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gore, javlja budvanski Art pres.
Pjesnik Radomir Uljarević je kazao da Matija Bećković „zvuči kao antički pjesnik koga tek otkrivamo”, a da je njegova poezija velika drama reprodukovana u stihovima, koji teško da imaju premca u savremenoj književnosti.
Bećković praktikuje, kazao je on, umjetnost govorenja poezije, koju su poznavali narodni pjesnici, koji su svoje epove kazivali zapisivačima, najčešće uz gusle, znali su da se poezija izgovara, da se time uspostavlja sva ona orkestracija prvobitnog, čina inspiracije, nastanka pjesme, samo tako se priziva ono inicijacijsko ozarenje koje čini da je slušanje poezije veliki doživljaj.
– Bećković ne koristi čak ni gusle, a kao da ipak čujemo neki nevidljivi instrument. Tom utisku se ne možemo oteti, a bez tog instrumenta, ne bi ni njegovi stihovi zvučali onako kako zvuče, kada ih on izgovara – kazao je Uljarević. On naglašava, da ništa nije ostavljeno slučaju, nijedno značenje nije zapostavljeno, etimologija svih onih drevnih leksema, sama se otkriva. „Jer su sve one izvedene na čisto i preprane u hiljade bećkovićevskih varijacija”, kazao je Uljarević.
– Kao i Njegoš, Bećković je sve stranice svog djela posvetio Crnoj Gori, bilo da je o njoj govorio kao Nojevoj arki ili o manastiru u kome sve podsjeća na svetinju od koje je postala, od imena do jezika, u kome je sve sačuvano. A to sjećanje, sačuvano je u jeziku koji je i sam sačuvan u mnogome zahvaljujući Bećkoviću. Sa više ljubavi o Crnoj Gori, teško da je iko pisao, sa više opsesivnosti i opsjednutosti nije niko – kazao je pjesnik Radomir Uljarević.
Sve češća poređenja Bećkovića sa Njegošem, nerviraju kritičare. Ipak, ta pojava nameće pitanje, šta ta dva pjesnika na prvi pogled izdvaja iz cjelokupnog konteksta srpske književnosti, na granici epsko-lirskih ushićenja i staroruski-srpski (crkvenoslovenski) jezik kod Njegoša i brdsko-planinski (rovački) kod Bećkovića, kaže Uljarević.
On je svoj govor posebno posvetio analizi duboke odanosti Bećkovića Njegošu, poemi, „Prahu oca poezije”, naslovljenoj, kako je kazao, kao replika na Njegoševu slavnu „Posvetu” i jezik upodobljuje temi.
– Pjesnik nas i zatiče nespremne za novi književni događaj, pokazuje i demonstrira vitalnost, do tada neviđenu u srpskoj poeziji. Ulazi u živi dijalog sa Njegošem i čini se da nikada niko nije bliže prišao Njegošu iz neočekivanog ugla, niko ne zna otkuda i kako, ali se to dogodilo. „Posveta prahu oca poezije”, nije posvećena samo Njegošu, već i prahu onoga kome je Njegoš posvetio svoje djelo i prahu svih koji su u tom neprekidnom vječnom živom lancu, spajali i spajaju svoja ushićenja i koji svoje darove prinose na istu trpezu – istakao je, pored ostalog, pjesnik Radomir Uljarević, govoreći o književnom djelu pjesnika i akademika Bećkovića.
Nakon književne večeri akademik se družio sa svojim čitaocima i posjetiocima večeri i potpisivao knjige.
S.Ć.