U dugoj istoriji našeg spisateljstva, malo je žena poput dr Isidore Sekulić (1877-1958) jedne od najumnih glava u istoriji srpske književnosti koja je ostavila duboke tragove u svom narodu i njegovoj kulturi. Rođena u Mošorinu, u Bačkoj, djetinjstvo je proživjela u Rumi i Zemunu. Učiteljsku školu je učila u Somboru, a u Pešti je završila Viši petagogijum, gdje je diplomirala na grupi prirodnih nauka i matematike. Zahvaljujući obrazovanom ocu, rano je naučila latinski i grčki, kasnije radeći sama, mnoge druge evropske jezike. Kao nastavnik Srpske više devojačke škole u Pančevu radila je 1897. godine, a potom je nastavnik slične škole u Šapcu. Kada je izbio Prvi svjetski rat, radi kao dobrovoljna bolničarka. Drugi svjeski rat provela je u skromnoj kući na Topčiderskom brdu odbijajući da potpiše apel Srpskom narodu. Godine 1945. izabrana je za prvog predsjednika Udruženja književnika Srbije. Bila je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti. Umrla je 5. aprila 1958. godine. U nasleđe nam je ostavila dvadesetak knjiga, a o tom nasleđu povodom 60 godina od njenog upokojenja jedinstvenu tribinu o ženi koju su zvali apostol samoće, o tome kako „trepere prirode i temperamenti u u raznim ljudima”, kako je Isidora pisala... u porti Crkve Svetog Spasa na Toploj, u okviru „Trga od ćirilice”, govorili su profesor dr Milo Lompar i dr Branko Radovanović, a tribinu je vodio književnik Budimir Dubak.
– Isidora je bila književnik i esejista. Neobična ličnost naše kulture koja ulazi u red ličnosti sa najjačim duhovnim orijetacijama. Ta žena je obilježila i dala jednu osobenu dimenziju našoj kulturi. Predstavljala je najizuzetniju pojavu u srpskoj kulturi. Ona je već na početku dvadesetog vijeka bila reprezent naše duhovnosti. Njeni „Saputnici” su djelovali na izdvajanje iz opšte nacionalne sudbine a „Pismima iz Norveške” ona je obezbijedila epohu srpskog putopisa koju je nekoliko decenija ranije započeo Ljuba Nenadović „Pismima iz Italije”. Njena umjetnost ne uspavljuje. Ona šiba dok otkriva jedan svijet Skadinavije u srpskoj literaturi. Njeni eseji o Andriću, o Rastku Petroviću, o Crnjanskom su privlačne radosti umjetnika koji „svijet stavlja pod pitanje”. U njenim esejima zapaženo mjesto imaju pjesnici, a jedan posebno njoj drag, bio je Petar Petrović Njegoš – rekao je profesor dr Milo Lompar.
On je dodao da su „Zapisi o mom narodu” iz Drugog svjetskog rata kao i knjiga „Duboke odanosti Njegošu” ostale reprezentativne knjige. Posebno ona o Njegošu gdje neki sudovi nijesu izdržali probu vremena, ali ta knjiga cjelovito obuhvata čovjeka, njegovo vrijeme, talent. Isidora Sekulić je snagom jednog rođenog pisca oslikala taj svijet. Ta studija je bila nešto novo o velikom Njegošu, ali bila je i uzrok njene velike lične katastrofe jer se preko nje tada uticajna ličnost komunističke Jugoslavije Milovan Đilas obračunava sa cjelokupnom građanskom inteligencijom kojoj je Isidora pripadala. Kroz Isidoru, on idološki prokazuje i Njegoša. Taj žig koji je skratio život jednoj starici je donio dosta problema koja je bijesna na sve što se dešava. Sama je spalila drugi tom rukopisa o Njegošu. Sjećajući se na ovoj večeri Isidore Sekulić sjećamo se umjetnika koji je uspio da izvuče svoj individualni pečat koji je ostao da ga dugo pamtimo i kako bi ona rekla ima „eonski dugo i možda nekim načinom i vječno trajanje i prenošenje”.
Za Branka Radovanovića, profesora Bogoslovskog fakulteta, ovo kulturno sjećanje povodom šest decenija od smrti Isidore Sekulić obavezuje da nekolo riječi bude posvećeno Isidorinom poimanju religije i kuture.
– Taj period između dva svjetska rata kada je taj period evolucije i revolucije izgubilo hrišćanske osnove, a svetosavlje ostalo kao kulturni pokret kroz djelatnost onoga što je davno započeo Sveti Sava i njegovi sledbenici ukazujući na vrijednosti našeg pravoslavnog svijeta. Tom idejom nijesu se nadahnjivali samo bogoslovi, već čitava inteligencija. Za Isidoru kultura je oplemenjivanje čovjeka. Ona je govorila o kulturnoj panorami, a ono što najviše može da kultura jednog naroda jeste jezik. Smatra da se jezikom jedan narod usavršava...– rekao je Radovanović.
Isidora radom svoj narod pozivala na stvaralaštvo i uvijek je isticala da nemamo to jedinsto među sobom i da nam je to jako potrebno.
– Ta potreba i jedinstvo se protežu i u ove naše dane i ono nam je i danas najveći problem – kazao je Radovanović. Živjela je religijski u tišini, zvali su je apostolom samoće kao da nije živjela u gradu, nego u manastiru i kao da nije pisala u kabinetu, već u monaškoj ćeliji...
– Bila je monaški tvrda. Tražila je sebe u duhovnoj tradiciji. Voljela je Njegoša, divila se njemu i kao piscu i kao duhovniku, a Đilas je ubio taj kraj njenog stvaralačkog života i svoj skromni život sa bogatom kulturnom ostvšinom okončala je kao prava hrišćanka izraziši želju da kao i sam Isus Hris bude sahranjena u jedno obično bijelo platno - rekao je Radovanović.
Z. Šakotić

Univerzum bola

Večeras na Trgu od ćirilice predviđena je tema Kosovo i Metohija -univerzum bola i monodrama sa filmom o kosovskoj golgoti pjesnika i reditelja Ranka Đinovića. Poslije projekcije filma o kosovskoj golgoti govori protojerej stavrofor Velibor Džomić i reditelj filma Ranko Đinović, a Radmila Micić iz Toronta će izvesti monodramu o stradanju kosovometohijskih Srba 1998. godine.