Vitez od muzike, Nemanja Radulović, nastupio je na Ljetnjoj pozornici sa svojim ansamblom „Double Sens” plijeneći posebnošću, harizmom, umjetničkim šarmom, virtuoznošću i modernim stajlingom. Nemanja i prijatelji su, uz posebne svjetlosne i scenske efekte izveli „biser” barokne muzike – „Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija, a zatim su, poslije kraće pauze, uz naratorku Tamaru Aleksić „ispričali” i priču o „Šeherezadi” Nikolaja Rimskog-Korsakova. Nakon upornih aplauza i ovacija, izvođenjem muzike iz posljednjeg filma Emira Kusturice, Nemanja je pozvao publiku na njegov koncert sa ansamblom No Smoking Orchestar, koji će u sklopu KotorArta održati 10. avgusta. Za kraj, članovi ansambla i maestro Radulović, pozdravili su se sa publikom izvedbom obrade narodne kompozicije „Niška banja”, što je bio i svojevrstan pozdrav Nemanjinom rodnom kraju. Vivaldijeva „Godišnja doba” izveli su mijenjajući im redosled – „Proljeće”, „Zima”, „Jesen” i „Ljeto”.
– Završili smo sa „Ljetom” zato što je ljeto, a sa druge strane, kada smo krenuli da učimo tu kompoziciju prije desetak godina,to je bio naš prvi CD koji se zove „Pet sezona”. U tom trenutku sam počeo intenzivno da razmišljam o promjeni klime i bilo je jako inspirativno, s obzirom da i zimi imamo ljetnje vrijeme i ljeti imamo zimsko vrijeme, tako da taj „klasični” redosled i nije više aktuelan. Promijenili smo ga, jer u principu, to i jesu posebni koncerti, četiri koncerta u tom opusu. Peta sezona sa tog CD-a je posvećena japanskom narodu poslije katastrofalnog cunamija 2011. godine. Sa ansamblom „Đavolji triler” sam bio tamo u to vrijeme, tog dana smo krenuli avionom, a zemljotres je već krenuo, a kada smo stigli, onda smo saznali za cunami i za sve žrtve. Onda smo porazgovarali sa kompozitorom Aleksandrom Sedlarom, imali smo potrebu da tom narodu posvetimo jednu sezonu, zato što je to bilo jako teško za Japance, koji su pokazali da su nevjerovatno povezani u najtežim trenucima. Kompozicija Aleksandra Sedlara zove se „Proljeće u Japanu”, objasnio je maestro. Ansambl, koji obilježava deset godina rada, odisao je radošću muziciranja, kojom su bila ozarena lica njegovih članova i članica, dok su stojeći svirali i njihova tijela se njihala u koordiniranim pokretima sa gudalima. Umjesto dirigentskom palicom, solista sa violinom, Nemanja Radulović, „dirigovao” je osmijehom upućenim violončelistkinji, klimanjem glave ukrašene bujnim kovrdžama u pravcu violinske sekcije, iskorakom i bat noge kad svi zajedno kreću u „orkestarsku ofanzivu”. Pored Nemanje, u sekciji violina su Tijana, Gijom, Matild, Ksenija, Kristina, Frederik i Nataša, zatim viole - Aleksandra, Boris i Emanuel, violončela - Svetlana i An, kontrabas - Natanael i pijanistkinjai čembalistkinja Stefani.
– Mi smo prijatelji, pola njih poznajem od svoje sedme godine, kasnije su došli članovi družine iz Francuske, tako da smo se spojili i evo već deset godina kako smiramo zajedno. Ove godine slavimo desetoodišnjicu, zato smo izabrali u dvije kompozicije – „Godišnja doba” i posljednju – „Šeherezadu” Rimskog-Korsakova, ponovo u aranžmanu i adaptaciji Aleksandra Sedlara. Ova saradnja sa Tamarom Aleksić nama puno znači da otvaramo mogućnosti novog izraza, da pomjeramo granice i da spojimo razne vrste umjetnosti, kaže maestro za „Dan”. Sjutradan poslije koncerta u Kotoru Nemanja i prijatelji vratili su se u Pariz, a do kraja avgusta biće na turneji, a odmor je ostavio za septembar, da bi bio spreman za početak nove sezone.
M.D.POPOVIĆ


Voli ljude, a ljudi vole njega

Mnogo obožavatelja prilazilo je umjetniku pored bine, pozdravljali ga, razgovarali sa njim, slikali se sa njim, dijelili trenutke obostrane radosti susreta. Mali Vuk Stijović iz Budve, u pratnji mame Bojane tražio je i dobio autogram od Nemanje, koji se potpisao na njegovoj maloj violini. Vuk je učenik pripremnog razreda (sada će u prvi) u klasi prof. Dušice Kordić iz Kotora, koja je Nemanjina koleginica sa studija na FMU u Beogradu. Primjećujemo da ga ljudi vole, a Nemanja odgovara da i on njih voli.
– Volim i ja ljude. Drago mi je da ne postoji ta distanca između umjetnika i publike, ili muzičara i tehničara, jednostavno, nema razloga, svi smo došli na ovaj svijet na isti način. Uvijek se radujem kada vidim djecu na koncertima, jer pokazuju interesovanje za ovu vrstu muzike. Ako ona pokažu želju da se time bave, da dolaze na koncerte i da se interesuju, mi treba samo da ih podržimo. Sjećam se, kad sam ja bio dijete, išao sam na koncerte sa majkom, sestrama, imali smo priliku da slušamo razne umjetnike, muzičare i svaki put sam dobijao želju da vježbam mnogo više poslije nekog koncerta, kaže Nemanja.