Glumac Dimitrije Aranđelović, slobodni umjetnik, zaposlen honorarno u Malom pozorištu „Duško Radović”, diplomirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu prije pet godina u klasi prof. Jasne Đuričić. Poslije toga je, kaže, imao sreću da mu krene jedan posao, pa drugi i treći, da bi, na poziv rediteljke Marije Krstić došao do Pozorišta „Duško Radović”, gdje tumači ulogu Moglija u predstavi „Knjiga o džungli”, rađenoj prema istoimenom romanu Kiplinga. Premijera je bila početkom marta, a gosotovanje na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu je njen prvi izlazak sa matične scene. Mogli je jedna od velikih glavnih uloga koje mladi glumac samo poželjeti može, kaže Dimitrije u intervjuju za „Dan”, podijelivši sa nama uspomene na svoj prvi nastup na Kotorskom festivalu.
- Mladi glumci nemaju puno prilika da rade svoj posao koliko bi trebalo. Svake godine sa akademija izlaze brojni glumci i mi se samo „gomilamo”, a ne dobijamo prilike da radimo. Beograd je centar dešavanja čitave Srbije, tu se radi najviše projekata, a mnogi novosadski mladi glumci uopšte nemaju tu sreću da dođu do Beograda. U Novom Sadu imamo tri pozorišta (jedno mađarsko, dva srpska) tako da nema puno mjesta i jako je teško zaposliti se i bilo kako doći do šanse da te neko pozove i angažuje, tako da je velika privilegija kada te zapaze. To je za mene najdivnija stvar, kaže mladi glumac.
Koje ste sve uloge ostvarili prije nego što su Vas „zapazili” u MP „Duško Radović”?
-Radio sam nekoliko velikih predstava sa značajnim rediteljima - uloga Gildensterna u predstavi „Hamlet” Nikole Zavišića je moja prva profesionalna uloga u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, poslije toga sam za istu kuću radio dokumentarnu predstavu „Požar - tamo gde smo ostali” o nesrećnim događajima u Novom Sadu, o ljudima koji su preminuli uoči požara - Mia Knežević, fantastična mlada rediteljka je sakupljala sve materijale, dokaze sa suda i onda smo odlučili da napravimo tu predstavu koja se i dan-danas igra na Kamernoj sceni SNP-a. Zatim, radio sam u predstavi „Otpor” u koprodukciji Narodnog pozorišta Bečej i SNP-a Novi Sad, tu sam imao veliku, lijepu ulogu Gerija, mladog aktiviste koji se bori protiv političara na G-20 samitima.To je jedna od uloga koju jako volim da igram, baš nedavno sam se vratio sa turneje gdje smo tu predstavu igrali u nekoliko zemalja (Hrvatska, Crna Gora...). Bilo je još drugih uloga. Zanimljivo je da nikada do sada nisam bio ni na jednom pozorišnom kastingu, ne znam ka&;a „Promena” i Mađarskog pozorišta iz Novog Sada. Nagrade su manje bitne, zapravo festivali i čitava ta energija je nešto što je neprocjenjivo, uživam u svakom festivalu i svakom putovanju.
Da li ste imali priliku da glumite na televiziji?
- Radio sam za RTS neke emisije kao mlađi, igrao sam u nekoliko filmova. Prvi put sam nedavno uradio jednu TV-dramu, koprodukciju RTS-a i Fakulteta dramskih umetnosti, „Beogradska trilogija” Biljane Srbljanović i zaista sam uživao, imao sam divnu ekipu, divne partnere, imali smo jake pripreme pred sam izlazak pred kameru. Jedno vrlo zanimljivo iskustvo, neka mješavina pozorišta i filma i baš je bilo inspirativno.
M.D.Popović


Ne odustajem...

Da li ste zadovoljni svojim statusom?
- Može bolje, ali, koliko nema posla, zadovoljan sam.
Može li se živjeti od glume?
- Mora. Ne odustajem. Kako god da bude, neću odustati. Eto, od šeste godine, kad sam rekao: „Biću glumac“, počeo sam da živim od svog posla. Još uvijek nije najdivnije, najsjajnije i najbajnije, ali ne odustajem i - biće. Nijednim drugim poslom neću se baviti, sigurno, kako god da bude.


Svako daje svoj pečat

Opravdavate li glumce, koji, u nedostatku posla, prave kompromise i prihvataju da rade TV-reklame, spotove...?
– Ne osuđujem bilo koga niti komentarišem ničiji rad, svako bira za sebe i zna šta mu najbolje odgovara, tako da, ako je dobro njemu, ja to podržavam, nemam problem sa tim. Dosta puta mi glumci smo prinuđeni da radimo nešto što zapravo i nije umjetnost, ali tu je ljepota našeg posla, što se mi uvijek trudimo da u zrnu bilo čega damo neki svoj pečat, da pronađemo nešto što će pokretati nas i to je ljepota tog našeg posla. Gluma je konstantna igra, koja se obrće i obrće i nikada nije isto. Mogu da razumijem ljude koji to rade, vjerovatno i tu nalaze nešto zanimljivo, ili idu trbuhom za kruhom, zato ne osuđujem nikoga.