Prava umjetnost ne može da opstane sama od sebe ako je ne potkrepljuje država, ona će propasti, smatra akademski slikar Pavle Maksimović iz Beograda, ​čija je samostalna izložba crteža otvorena u kotorskoj Gradskoj galeriji. Ističe da je status mladih umjetnika u regionu katastrofalan i objašnjava da su ranije slikari u Srbiji od Ministarstva kulture dobijali po 50 hiljada dinara za svaku samostalnu žiriranu izložbu, a sada im je ta „privilegija” ukinuta.
„Isključivo se bavim umjetnošću, što je ludost u današnje vrijeme, ali, taman kad mislim da odustanem, prodam nešto i onda mi bude lijepo”, kaže Maksimović u razgovoru za „Dan”.
– Ako čovjek čisti lišće na ulici da bi ljudi šetali, dobije neke pare, pa i ljudi koji organizuju izložbu da neko dođe i vidi to, treba nešto da dobiju. Međutim, sad se sve preokrenulo kroz novi vid liberalnog kapitalizma, pa je sve u prodaji. Oni ne shvataju da postoji neprofitabilna umjetnost – ovi moji radovi još i mogu da nađu svoju klijentelu, ali ljudi koji se bave performansom, multimedijalnom prezentacijom i konceptualnom umjetnošću, ne mogu da računaju da žive od toga. Znači, mora država da stane iza njih. To je kao u atletici, ne vidi se snaga države u fudbalu, gdje postoje pare, već u atletici, gdje država mora da stane iza sportiste. Umjetnost mora da sponzoriše država, inače će propasti, prava umjetnost ne može sama od sebe da opstane – kaže Maksimović.
Ima status samostalnog umjetnika u Srbiji, preko ULUS-a mu ide staž, ima i zdravstveno osiguranje, to funkcioniše bez greške, uplaćuje se redovno. Svake četiri godine se obnavlja status, a uslov je jedna samostalna žirirana izložba, ili šest kolektivnih žiriranih izložbi u četiri godine. Za likovne umjetnike veliki je problem kada izložbe nisu žirirane – to su izložbe koje se postavljaju u galerijama posebnog karaktera koje podržava Ministarstvo kulture – u Beogradu to su Kolarčeva zadužbina, ULUS-ova galerija, Galerija Beograd i tu se završava priča, jer se privatne galerije koje je otvorio neki entuzijasta, ne računaju u žirirane.
– Jako malo je ozbiljnih izložbenih prostora, kako u Srbiji, tako i ovdje. Uglavnom, sve se svodi na želju i neku akciju pojedinaca, entuzijazam je tu glavni, ne postoji društveno odgovorna politika prema tom umjetničkom razvijanju, stvaranju. Ako neka donacija dođe, to je sve, tako da je izražen nedostatak ozbiljnih umjetničkih salona, pogotovu onih koji su vlasništvo države i grada, gdje se zapravo može jedna nekomercijalna, ali vrlo odgovorna umjetnost prezentovati. Napraviti izložbu uopšte nije lako iz prostog razloga što umjetnik treba najprije da prebrodi sve svoje probleme i uspije da napravi seriju radova, koji nešto znače i izbori se sa svim tim, onda treba da nađe mjesto gdje će ih predstaviti. Nije stvar samo uraditi – nema prostora. Teško je naći mjesto za izlaganje većih formata, većeg broja radova – kaže naš sagovornik. Izražava želju da izlaže u Herceg Novom, koji mu se dopada zbog atmosfere „prelaza nekog Istoka i Zapada i lijepih izložbenih prostora, samo, uglavnom malih”.
Paralelno sa izložbom u Kotoru trenutno je u postavci još jedna njegova samostalna izložba u Galeriji Kulturnog centra Novog Sada, koja je praktično „druga strana medalje” njegovog ciklusa „Konverzacija”.
M.D.P.