„Njegova platna već gotovo peta decenija obogaćuju našu likovnu scenu svojim specifičnim figuralnim izrazom – autentičnim likovnim opusom prepoznatim ne samo u regionalnim okvirima, već i šire”, ocijenio je Sead Đokaj, direktor podgoričkih Muzeja i galerija otvarajući samostalnu izložbu crnogorskog slikara Muharema Muratovića.
A, sa zidova Moderne galerije velikim, pomalo sanjivim, ali, opet bistrim očima, gledaju vas žene gracilnih pokreta, koje kao da su upravo na Muratovićevim slikama „uhvaćene” u nekom pjesničkom međuvremenu i međuprostoru. Kao da ne pripadaju ovoj stvarnosti, a opet, ostavljaju na posmatrača vrlo realan, upečatljiv utisak ne samo putenosti, već i vrle duhovnosti.
– Siguran sam da će ovi neobični slikarski prikazi na kojima dominira motiv žene, po kojem je Muharem poznat, na vas ostaviti poseban utisak koji je svojstven samo istinskoj umjetnosti – dodao je on o postavci koja je otvorena u okviru manifestacije Podgoričko kulturno ljeto.
Muharem Muratović rođen je u Mrkojevićima. Gimnaziju i Pedagošku akademiju (odsjek slikarstvo i likovna pedagogija) završio je 1972. godine u Nikšiću. Iste godine započinje pedagoški rad u osnovnoj školi u rodnom mjestu. Period od 1972. godine predstavlja vrijeme plodnog i predanog stvaranja umjetnosti prepoznatljive po specifičnom figuralnom stilu, što ga je svrstalo u red značajnih crnogorskih slikara druge polovine 20. vijeka. U toku višedecenijskog likovnog rada priredio je mnoge izložbe širom Crne Gore i inostranstva.
● Žena, ženski likovi, aktovi, stalno su prisutna tema na Vašim platnima. Zašto?
– Žena je jedna vječna inspiracija života, naša anima kako su to objašnjavali i Frojd i Jung. Kroz razgovore, i autorske tekstove, uvijek ističem da je žena ta koja je napravila prvi civilizacijski iskorak, a to dokazuju i neka artefakta iz praistorije. Slabašna žena, koja nije imala snagu da se bori sa homo sapiensom, sa mužjakom, čiju snagu je trebalo pobijediti, uspjela je nešto drugo – njena opažanja linije iz prirode, romboidne i trouglaste linije i danas su prisutne i dominantne, što lako možete vidjeti na garderobi širom svijeta. I taj prvi geometrijski oblik je i znak civilizacijskog iskoraka homo sapiensa. I to je žena. Naravno, ona je i izvor ljubavi, trajanja, života. Zato, ženski lik pokušavam prikazati s nekim mirom, spokojem, i na taj način približiti drugima moju inspiraciju. Inače, ljudi pogrešno smatraju da je žena više zastupljena u likovnoj umjetnosti kao tema. Naprotiv, žena kao tema likovnih stvaralaca zaostaje mnogo iza muške figure. I to pomalo iznenađuje, i nadam se da sam ovim mojim radovima tu razliku malo smanjio i pomakao.
● Likovi žena koje prikazujete pomalo asociraju na renesansni period. Griješimo li ako tako posmatramo ove slike?
– Moja inspiracija se donekle dotiče i žene u renesansi. Veliki majstori renesanse radili su mnogo ženskih likova, koji su danas neprevaziđeni. Ipak, kod mene su likovi žena više sazdani kao smireni. Dok, u renesansi, naglasak je na čulnom doživljaju. Kod mene, žena je dio duše, onog duhovnog u svakoj ličnosti. One su često „vazdušaste”, u nekim primislima.
● Postavku čini i nekoliko apstraktnih slika.
– To je bio eksperiment, iako sam ih radio istom tehnikom kao i ove slike sa figuracijom. Tema je bila dobro i zlo, a odlučio sam se za ovakve prikaze jer mislim da su najjednostavnija rješenja uvijek najbolja. Mislim da te radove mogu posmatrati kao preteču za neke buduće cikluse, u zavisnosti koliko ću vremena imati.
● Vaše slike mogu se na neki način doživjeti kao naslikana poezija. Da li biste se bavili poezijom da ne slikate?
– Moram priznati da već imam ponešto napisano, i da će se ti stihovi možda nekad i pročitati. Zasad, to stoji po strani. I jeste, u pravu ste, jer želim da slika bude poetična, smirena, prijatna, staložena i da daje jednu drugu energiju koja nam je potrebna, posebno u ovom vremenu.Ž.JANjUŠEVIĆ

Boje Crne Gore
● Dosta koristite plavu i žuto-zlatnu boju. Zašto?
– To su boje mog zavičaja, to su boje Crne Gore. Jednostavno, mi smo dio prirode, i uživamo u njoj. Recimo, svitanja na crnogorskim brdima, boje u mom dvorištu gdje s prijateljima ispijam jutarnju kafu, pa to se nigdje više ne može naći, to je nenadmašno. Mi osjećamo i mirise svega toga, ne samo boju, osjećamo sve što miriše na zemlju, na kamen, na praiskonsko i nedirnuto, što miriše na život. Ovo je poruka i da se sve to sačuva. A, to je i priča o mom djetinjstvu koju sam pokrenuo jer me taj kamen provocirao. I ovaj ciklus je na neki način povratak u moje djetinje snove, mladalačke snove, da se borimo i da na tom kamenu ostavimo traga.