Večernja scena podgoričkog Gradskog pozorišta dobila je još jednu u pravom smislu riječi angažovanu predstavu. Jer, pogled na svijet iz ženskog ugla, onaj feministički, feminin, ali ne pogled i glas neke političarke ili aktivistkinje, već žene koju susrećemo svaki dan u liftu ili piljari, s kojom ispijamo kafu, i sada, nakon 100 godina otkako su žene i oficijelno dobile pravo glasa, ispade da jeste i te kako angažovan i to, ni manje ni više nego u 21. vijeku. Do te mjere angažovan i ženski (bez ograde, u najboljem smislu te riječii) da su premijeri komada „Pepeljugino maslo“ koji je po tekstovima kolumni Tene Štivičić režirala Alisa Stojanović, u sali Dodest KIC-a „Budo Tomović“, uglavnom prisustvovale žene. E, ovdje već može ići i znak pitanja, a možemo reći i da je to nebitno. Da li je, ostaje da se vidi na kraju... Ili je u pitanju subverzija, i to ženska?
Stojanovićeva je uloge povjerila Dubravki Drakić, Ivani Mrvaljević, Maji Šarenac, Ivoni Čović Jaćimović i Dejanu Đonoviću, a njihovi monolozi, dijalozi, replike, odnosno dramsko uobličenje teksta djelo su dramaturškinje Milice Piletić. Scenograf je Darko Nedeljković, koji se vješto poigrao rodnim stereotipima, kao i kostimografkinja Tijana Todorović. Pritom, poigravanje simbolima rodnog određenja u kostimu nije sivo, bezlično, ili mračno, već naprotiv, vrvi od boja, i humora, dok je svedena (prazna) scena vještim korištenjem jednostavnih rekvizita – ljestvi, konopa za vješanje veša, zastora, običnog platna ili korpe za veš, kuhinjskog pribora, adekvatan „okvir“ za priču. Kompozitor muzike je Ivan Brkljačić, a peti glas (snimak), i to bukvalno, jeste Tena Štivičić koja najavljuje svaki od prizora – kolumni koje slijede.
Odgovarajući na pitanje, koje se uvijek postavlja, o čemu se tu radi, najjednostavniji odgovor je „o svemu” - svemu onome što nas okružuje, s čim se susrećemo i borimo, nekad više, a nekad manje uspješno svaki dan. Ali, uvijek kao žene. Jer, čak je i priroda napravila tu distinkciju u fizičkom smislu, kao i društvo u kome te žene žive i rade, rađaju, čiste, peru, gledaju televiziju, šopinguju… privređuju, pokušavajući da ostvare (sanjanu) ravnopravnost. No,ono što jeste zanimljivo, činjenica je da je Stojanovićeva uspjela da izbjegne da sve ove teme, koje nisu samo teme žene iz Velike Britanije, megapolisa kao što je London, već i teme neke Podgoričanke, ne bude neka vrsta manifesta, pamfleta, proklamacije. Ne, pronađena je mjera koja ostavlja dovoljno prostora gledaocu, da se u relativno brzom slijedu izmjena tema, poistovijeti ili ne složi, da osjeti srž poruke, da joj se glasno nasmije ili da ga rastuži, osjeti neku vrstu gorčine. Jer, eto, „ni danas nismo uspjeli da spasimo Afriku”, ali je zato smrt jedne žene u Irskoj, zbog činjenice da doktori nijesu htjeli da izvrše abortus, dovela do toga da danas u Irskoj žene imaju pravo samostalno da o tome odlučuju, a pravo su dobile na nedavno održanom referendumu. Ili, ko više osuđuje žene koje se napiju, i koliko je to partnera dopustivo da jedna žena tokom života ima… I zašto se bojimo bora i starosti, i mora li starost nužno biti sterilna od svega onoga što se veže za mladost, i možemo li ispeglati svoja iskustva? Hoćemo li, kada se otope Arktik i Antarktik imati dovoljno gumenih čamaca, kao egzilanti iz Azije i Afrike koji s njima pokušavaju dohvatiti kopno Evrope, da se spasemo? A, pitanje je i kako smo došli do toga da još uvijek moramo da se pridržavamo stereotipa o vrednicama Pepeljuzi I Snježani, koje naravno čekaju prince da ih spasi, pa, da bismo izbjegli taj stereotip dolazimo do manijakalno-autističnih heroina TV serija. No, iako one spašavaju svijet i uništavaju zlikovce, nisu ni do koljena – princu… I zato, na kraju, kad nas rediteljka, dramaturškinje i glumice pitaju zašto volimo „Seks i grad” i kad nam daju odgovor – zato što je to priča o četiri žene, naravno I o njihovim muškarcima, ali koji su ovdje ipak sporedni likovi, i o tome kako umiju uprkos svemu i svima koji ih okružuju da pronađu sreću i da budu srećne, i malim stvarima kao što je balon od sapunice, glas javnog mnjenja, muški glas kaže – čista subverzija! A, možda je to I razlog, što su, iako je I ovo jedan od mogućih stereotipa, na premijeru, pohrlile upravo i najviše (SUBERZIVNE) žene.Ž.J.