Bijenale arhitekture u Veneciji je Meka za arhitekte koji razmišljaju malo šire o arhitekturi, to je koš pun ideja za razmjenu, a crnogorskom konkursu privukla me činjenica otvorenog međunarodnog raspisa i nevjerovatno dobra tema – „Emerging Resilience”, koja se nastavlja na temu ovogodišnjeg Bijenala „Freespace” – kaže arhitekta Krešimir Rogina koji će sa svojim internacionalnim timom ove godine predstavljati Crnu Goru u Veneciji. Njemu je ovo četvrto učešće na Venecijanskom bijenalu, ali prvi put predstavlja Crnu Goru. Za njega Crna Gora nije nepoznanica, jer je jedan od njegovih duhovnih otaca čuveni arhitekta iz Crne Gore Ranko Radović, zbog kojeg je svojevremeno iz Zagreba došao u Beograd kako bi kod njega uradio doktorske studije. Jedan dio postavke – prezentacije u Crnogorskom paviljonu biće posvećen upravo Ranku Radoviću, i to kroz monografsku publikaciju. Daljom razradom zadatih tema Rogina i tim došli su do teme „Wo/man Under the Umbrella” – „Čovjek pod kišobranom”, koja će nas predstaviti na jednom od najznačajnijih svjetskih arhitektonskih marketa. Smatra da će s timom koji čine Rosa Rogina, Armor Gutierez Rivas, Ida Blažičko i Fransoa Vahe, napraviti odličnu postavku.
● Šta Vas je fasciniralo kod Ranka Radovića kad ste ga svojevremeno izabrali za mentora? Da li ste dolascima u Crnu Goru možda bolje shvatili što je on htio ili otkud izviru njegove ideje?
– Ranko me naučio puno toga, na primjer da ne možeš biti globalan, a da najprije nisi lokalan. Ne možeš pasti s Marsa, ti moraš doći odnekud i moraš pokazati koji su tvoji korijeni. To je najvažnije i on je to uvijek tumačio, i njegova arhitektura, recimo Dom na Sutjesci, na najbolji način to i pokazuje. Nije slučajno da je ta kuća uvrštena među najznačajnije građevine svijeta, u antologiju Čarlsa Dženksa, kao jedan posebni entitet, poseban stil. To je jedna nevjerovatna zgrada – to je Ranko, to je GLOKALIZAM. I prije nego je ovaj pojam iskovan on ga je imao u svom vokabularu, globalno i lokalno. Ranko me apsolutno fascinirao svojim nastupom i našim prvim kontaktom. Sve ono što sam ja danas ima njegovu supstancu, jer to nije bila samo arhitektonska škola već prvenstveno životna. On je davao puno više od pukog knjiškog znanja. Bio je veliki čovjek. Fascinirala me njegova univerzalnost i otvorenost prema svijetu, i uopšte situacija kompletnog čovjeka, intelektualca, a ne samo arhitekte. Krajem `70-ih godina arhitekte su bile u bijelim mantilima, u nekakvim velikim firmama, a on je bio ličnost, javni djelatnik. Zato će ova knjiga biti moje posvećenje Ranku Radoviću, a on će duhovno biti prisutan na cijeloj našoj izložbi.
● Koliko se kišobran, koji negdje uključuje i pojam štita, uklapa u priču o globalnom i lokalnom, da li je kišobran granica ili spojnica?
– Kišobran je nastao iz jedne moje intuitivne, impulsivne ideje, a ja najviše vjerujem u intuiciju. I sav svijet danas je u impulsu i intuiciji, a manje je u velikom promišljanju. Meni je, na prvu loptu, sinula ta ideja čovjeka pod kišobranom. Ta mi je tema duboko teorijski ušla pod kožu, a htio sam i izložbu direktnije iskomunicirati s publikom. Jer, kad nekome kažete samo „Emerging Resilience”, onda može imati problema s razumijevanjem, ali kad mu dodate „Čovjeka pod kišobranom” ili „Žena-muškarac pod kiošobranom”, onda je stvar mnogo jasnija. To je univerzalna poetska slika koja direktno komunicira sve ono što mi želimo ljudima ispričati. Inače, kad pomislim na kišobran, uvijek se sjetim i nekih arhitekata, kao recimo mog prijatelja iz Moskve Aleksandra Brodskog koji je sebe stalno crtao sa kišobranom. Čovjek pod kišobranom je elementarna egzistencijalistička slika, zamisao – čovjek sam pod kišobranom. To je univerzalna slika. Sva se arhitektura, i sve što o njoj misliš, može izvesti iz te slike. Da to nije čvrsta građevina, da je prenosiva, da je individualizirana, da je možeš upotrijebiti ili ne, svašta tu možeš izvesti. To je i kupola u krajnjoj liniji, božanska sfera.
● Jedna od tema izložbe jeste umrežavanje. Da li ste zato odlučili da uključite i druge svjetske arhitekte...
– Današnji svijet je mekan, fluidan, nije više tako tvrd, krut. Da je neko još juče rekao da će najvažnije biti da napraviš selfi i da lajkuješ, rekli bi mu – nemoj me zafrkavati, a to danas rade ozbiljni ljudi. To radi i Donald Tramp, on svako jutro tvituje da bi iskomunicirao svoje ideje. Da je neko rekao samo prije 10 godina Bušu da će to raditi, rekao bi da se ne šali s njim. Mi danas sve komuniciramo kroz to i moramo posložiti našu izložbu na način da bude adaptibilna tome. Zato ćemo postaviti i tu veliku instalaciju lovćenskog zvončića, koja će onda biti selfi point i koju će ljudi slikati.
● Znači, vizuelna komunikacija je najbitnija?
– Ne vizuelna, nego komunikacija. Danas je sve komunikacija, svijet se promijenio, mekan je... Recimo, lajk, danas vrijedi sutra više ne. Brz je u tom smislu. Jako puno se toga proizvodi i puno toga se konzumira. Mi se moramo kroz to probiti, a ta viralnost je najznačajanija karakteristika našeg svijeta. Definišem je i kao rasprostrljivost i dosegljivost. Odnosno, viralnost je da vaša ideja, govor, lice, što dalje doseže i bude što više u opticaju. Svijet se izlio, podatan je, možemo ga bolje zagrabiti, rezilijentan je.
● Koliko ta rasprostrtost (možda) zahtijeva da je i barem malo obuhvatimo, da je negdje oblikujemo?
– Uvijek, i mi to stalno radimo. Ne treba bježati iz estetike, iz reprezentativnosti, jer, sve su to elementi koji su dobrodošli. Ne treba zaboraviti na jonske i dorske stupove, ali, treba znati kada i gdje ih upotrijebiti, a ne krenuti od toga. To kažem i studentima, govorim im da mi ne projektuju a priori, želim ih prvenstveno vidjeti da misle, ili kako bi rekao moj prijatelj Takaharu Tezuka – I want to squeeze your brain. To je moj prvi zahtjev. Želim vidjeti od studenta da razmišlja, a ne da napikava te elemente pa se to možda posloži u jednu zgodnu cjelinu. Kako je znao govoriti Sedrik Prajs, hiljadama smo godina stavljali nešto horizontalnih na nešto vertikalnih elemenata...
● No, konkretno, svi se krećemo u prostorima, u kojima nailazimo i na probleme koji opet proističu iz pogrešnih arhitektonskih rješenja, bez obzira na svu fluidnost koju spominjete?
– Ove teme su danas prisutnije i više su tema nekog opšteg diskursa nego prije. Ranije se o tome govorilo u salonima. No, danas je i to fluidnije, pa time i prisutnije. Nivo znanja se podiže nevjerojatno, nivo interferencije ljudi i njihovih reakcija, tako da je otkrivanje anomalija u prostoru sada direktnije. Koliko se sve to može pratiti, ne znam, no struka se mora promijeniti. Po meni, arhitektonska struka, kao i mnoga zanimanja, je pred izumiranjem u klasičnom smislu. Definitivno. Kome ćeš biti potreban ako ćeš imati algoritam, ako ćeš imati aplikaciju da sam sebi napraviš kuću, izvedbeni projekt, pa ćeš je čak i sam graditi uz pomoć 3D printera. I to nije budućnost.
● Da li se danas stvarno misli drugačije ili više, zato što postoje razna pomagala za komunikaciju?
– Komunicira se više... Ljudi su se pokrenuli.
● Komunikacija nije nužno i promišljanje.
– Nismo se pokrenuli zato što smo postali dinamičniji, već je to zato što je liberalni kapitalizam shvatio da mu je taj čovjek preinertan, da slabo troši. Ljudi nikad nisu bili pokrenutiji, tako da svakodnevno vidite starčeke koji hodaju po gradu sa štapovima. Liberalni kapitalizam kaže, ako će on hodati po gradu, a ne sjediti kod kuće, kupiće bočicu vode, neće je natočiti iz česme. Nema tu velike filozofije. Ali, unutar te slike i sistema koji je stvoren, dogodile su se i neke druge, pozitivne stvari, ljudi su počeli komunicirati, ideje se rasprostiru nevjerovatnom brzinom, inovacije stižu iz sekunde u sekundu, a ne iz mjeseca u mjesec. Pregršt inovacija se svakodnevno pojavljuje na društvenim mrežama, one vas tjeraju na razmišljanje da i vi morate nešto izmisliti, da ne smijete zaostajati. To je važno. Živimo jedan drugi svijet, svijet koji je u pokretu, transformaciji.
●Kakvu nam budućnost predviđate?
– Nije to budućnost, tu smo opet u krivom. To je sadašnjost. Zašto? Zato što mi živimo budućnost. Recimo, TV serija „Star Trek”, kultna serija `60. i `70. godina kod nas. Mr Spok ima neko čudo preko kojeg govori, i kad dođe na bilo koju planetu, on govori engleski, a oni tamo neki svoj jezik, i svi ga razumiju. Pa da, Gugl prevodilac koji će sutra već prevoditi ne samo pismeno nego usmeno, pa ćemo zaista i komunicirati. I to je ta budućnost koju živimo. Mi smo u jednom od rijetkih povijesnih trenutaka kada živimo budućnost. Neće to trajati vječno. Taj silni napredak koji se događa sada, ta transforamcija mehaničke u digitalnu eru ima svoj vijek trajanja, a mi je živimo i ja sam presretan zbog toga. Recimo, za Stiva Džobsa smo mislili da je bog na zemlji, ali, taj gedžet koji nam je donio sada je skoro pa zastario. Danas je bog svih bogova, preduzetnik broj jedan u svijetu Elon Mask, a on se ne bavi gedžetima, jer je to notorno, on se bavi energijom i transportom. To su emninentne teme čovječanstva, a ne gedžeti, to smo prevazišli. To su i teme koje mi želimo prodiskutovati. Kroz verbalizaciju, zato što danas riječ govori više od hiljadu slika. Devalvacija slika, bombardovanje slikama, već nam je muka od njih. Zato ćemo mi u prvoj sobi govoriti riječima, a u drugoj sobi i vanjskom prostoru govorićemo lovćenskim zvončićem, instalacijom. Vrlo čisto i jednostavno, i onda između toga imamo vezivno tkivo, niz događanja, work in progress. Ništa nije stalno, i zvončići se miču, ciglice se postavljaju, i nikad to neće izgledati isto, biti isto, to neće biti izložba u kojoj ćete dvaput ući u isti prostor.Ž. JANjUŠEVIĆ


Što je bilo ne vrijedi više

●Gdje je funkcionalnost, jer mora se i o njoj misliti?
– Funkcionalnost je u prilagođavanju dobu u kome živimo. Danas ono što je vrijedilo prije pet ili deset godina ne vrijedi više. Koja je to funkcionalnost, koji je to ofis bilding, kad ja najbolje radim u krevetu, i koga briga što nemam ni kravate, ni odijela... Možda mi ideje bolje frcaju u toaletu, nego u nekom poslovnom prostoru. I što sad to znači gdje mi proizvodimo i živimo, to je izgubilo smisao.