Sticajem životnih okolnosti proslavljeni slikar Petar Lubarda je dio svog života proveo u Herceg Novom i sve do smti 13. februara 1974. godine iznosio jaku želju da ga upozna još jače i još više. Prvo ozbiljnije iskustvo sa Novim imao je kao direktor renomirane Umjetničke škole koja je otvorena na Cetinju, a prebačena u Herceg Novi 1950. gdje je radila do 1967. godine.
Članovi Fondacije „Petar Lubarda” čije je sjedište u Herceg Novom, i grupa hercegnovskih srednjoškolaca, kao i prijatelji i poštovaoci djela Petra Lubarde juče su se okupili na Karači da obilježe 44 godine od odlaska sa životne scene jednog od najpoznatijih jugoslovenskih umjetnika. O Lubardinom djelu je govorila profesorica, filozof i pjesnik Višnja Kosović iz Herceg Novog, naglašavajući tri Lubardine misli o umjetnosti. On je uzdigao svoje stvaralaštvo na nivo autentičnih simbola koji nose egzistencijalnu punoću, na onaj nivo na kome se razotkriva sama suština svijeta i čovjekovog bivanja i bitisanja u njemu.
– Tri su Lubardine velike misli o umjetnosti: umjetnost je uvijek angažovana, jer je angažovanje poetičnog duha u čovjeku. Zatim, umjetnost je uvijek konkretizacija misli i umjetnost je simbol. Te tri postavke su izuzetno moćne i veličanstvene i zaista spadaju u red vrhunskih teorija o umjetnosti, odnosno vrhunskih estetika – istakla je Kosovićeva.
Petar Lubarda svoje slikarske svjetove od surih i gorostasnih crnogorskih bregova, pa sve do kosmosa, stvara kroz moćan likovni kolorit, rekla je Kosovićeva, govoreći o visokom stepenu njegove uživljenosti.
– Tim likovnim jezikom Lubarda i osvaja, i grli i uzdiže moćnu prirodu do kosmičkih visina. Tim likovnim jezikom Lubarda preispituje istorijsko trajanje i dramatiku i snagu istorijskih događaja (prisjetimo se na ovaj dan njegovih veličanstveni radova: „Kosovski boj”, „Bitka na Vučjem dolu”). Istorija i istorijsko vrijeme ne mjere se hronometarski, časovima i časovnicima. Istorijsko vrijeme neponovljivi je tok čovjekovog bivanja u svijetu. Upravo istorijskim vremenom, određeni su svi civilizacijski procesi i svi kulturni tokovi. Ono, istorijsko vrijeme, zgušnjava se i razrjeđuje, kovitla i pravi moćne vrtloge. U njemu se odvija sudar ljudskih svjetova i kultura, ono je mjera ljudskog pamćenja. Svojim likovnim sonetima, Lubarda prebira i po epskom pamćenju i usmenom predanju, tamo gdje se utemeljilo istorijsko vrijeme. Moćno i melodično, iz dubine vjekova i sa visine trajanja do u vječnost, povlači strune na guslama njegov „Guslar”... Uz te gusle mi smo rasli do herojskih visina, spremni da se grijemo na Prometejevoj vatri i da ne pokleknemo i ne posrnemo na etičkim i vrijednosnim stazama. Kao i većina velikana u evropskoj kulturi i Lubarda shvata ogromnu snagu koju sublimiraju u sebi mit i mitotvorno mišljenje – kaže Kosovićeva.
Lubarda povezuje tradiciju i savremenost u naporu da sačuva izvorne i uzvišene vrijednosti, a tako nastaju nove, Lubardine likovne vrijednosti, koje su već postale dio tradicije, i snaga i osnov za traženje novih vrijednosti.
– Svojim moćnim i smjelim slikarskim jezikom, Lubarda slika zvuk, vjetar… ono što je skoro nemogiće izvesti u svijetu vizuelizacije i vizuelnog – rekla je Kosovićeva.
Ona smatra da je snaga Lubardinog likovnog jezika u činjenici da je orignalno struktuiran. Zato su njegove slike tako uzbuđujuće, neponovljive i urezuju se do nezaborava u pamćenje.
Povodom 13. februara, dana kada je prije 44 godine preminuo Petar Lubarda i Filatelističko društvo iz Igala sa vrijednim Nenadom Milanovićem i Svetozarom Musturom objavilo je dvije ilustrovane dopisnice. Na jednoj je Lubarda u ateljeu, a na drugoj njegova rečenica: „Moja najbolja škola je bila Crna Gora”. Z.Š.