Pjesnik, diplomata, kulturni i prosvjetni radnik, kolumnista „Dana”, prevodilac Dragan Mraović poznat je kao oštar i mudar kritičar kada su pitanju savremeni tokovi, naročito u kulturi. Mraović za „Dan” govori o stanju u kulturi, globalizaciji, kapitalizmu, savremenom stanju u društvu...
● Kako ocjenjujete trenutno stanje u našoj kulturi?
– Nikada gore nije bilo, jer je na sceni neoliberalni anacionalni i antisrpski odnos vlasti prema kulturi. Očigledno je da ima u našoj politici, strankama i vladi, onih koji, po nalogu svojih stranih mentora, guše autentični srpski kulturni izraz da bi Srbi izgubili svoj nacionalni identitet, koji je i najveća smetnja neoliberalnom ekonomskom i duhovnom porobljavanju, jer kada se slomi kultura jednoga naroda, gaze se lako i njegov identitet, njegova samosvjesnost i samim time njegov otpor usmjeren na dostojanstveno samoočuvanje koje vodi ka neprihvatanju onog što ne služi nacionalnim interesima svoga roda.
Problemi u našoj kulturi imaju izvorište u anacionalnoj državnoj politici Beograda i Podgorice otuđenoj od građana, u niskom nivou intelektualnosti političke „elite”, a ne u stvaralačkom potencijalu umjetnika. Ne oskudijevamo u talentima i vrhunskim umjetnicima koji nemaju šta da zavide nikome na svijetu, naročito ne onome otuđenom od sebe i prirode. Dakle, državna politika koja se zalaže za neoliberalni pristup u kome kultura postoji samo ako je vrednuje tržište, prvi je i pravi uzrok nevolja u našoj kulturi. U „profitabilnoj kulturi” mogu da opstanu samo kič i zabava. Sa stanovišta profita ne može da opstane ni Milanska skala, niti štampanje Šekspira može da donese materijalnu dobit koja je u neoliberalizmu iznad svega, a naročito iznad duhovnosti. Čovjek mora biti potrošač, a ne stvaralac. On ne može biti produhovljen, jer onda razmišlja, a kada razmišlja pravi probleme vlastodršcima. Zato su kod nas na udaru kultura, prosvjeta i religija.
● Kako sačuvati identitet u doba globalizacije?
– Neoliberalna pošast deligitimizuje svaku mogućnost promjene i alternative primoravajući nas da živimo u perpetuum mobile sadašnjosti, što je preduslov njenog opstanka. A kultura je neprestano istraživanje drugosti, alternative. Misleći ljudi ne pristaju na sadašnjost. Oni koriste iskustva prošlosti i sadašnjosti, ali promišljaju budućnost kao jedino mjesto promjene postojećeg stanja. Neoliberalizam teži uniseks modelu egocentričnog i atomiziranog čovjeka, dakle udaljenog od njegovog društvenog bića, jer je ono opasnost za bankstere na vlasti, pošto samo društveno biće, a ne pojedinac, može da ugrozi ovaj nehumani svjetski poredak. Globalizacija je paravan za nasilje nad ljudima koje vrše banksteri, megakompanije i njihovi politički trabanti. To je vandalska amerikanizacija Evrope kojoj je jedini cilj profit, ali ne profit svih, već samo malog broja porodica u svijetu. Lopovluk tih bankstera je legalizovan kroz neoliberalne zakone koje oni nameću Centralnoj banci Evropske unije i ovim našim glavarima koji trče da otvaraju neka bezglavlja. Globalizacija nastoji da sve svede na robu, čovjek nije više kadar, već „ljudski resurs”, učenici su sada „potrošači obrazovanja”, dakle oni su svi roba! Zato globalizacija i mondijalizam napadaju identitet nacije i pojedinca, jer samo obezličeni možemo biti „ljudski resurs”, slijepi potrošači. U tom smislu je Evropska unija kriminalni projekat neoliberalne kaste, kao izvršilac njenih naloga. Ona je dekadentna močvara u kojoj nema mjesta za temeljnu kulturu, već samo za evrokratiju kojoj su nedostupna nebeska slavlja uma. Jer, autentična kultura, nacionalni identitet, tradicija i jezik izražavaju komunitarni karakter u nacionalnoj državi i u civilizaciji u kojima je moguć razvoj pojedinaca kod kojih je identitet temeljni uslov kako za njihove intersubjekatske odnose, tako i za njihovu zajedničku istorijsku sudbinu.
Uklanjanje nacionalnog identiteta i kulture, prvi je korak, ako se želi nametnuti totalna politička, ekonomska i vojna hegemonija, uz koju ide kulturni imperijalizam. Saučesnici u ovom antihumanom procesu su intelektualci i kulturni poslenici, jer većma ne pružaju otpor tome stanju. Prvi put u cjelokupnoj istoriji, znanje i kultura su sastavni dio vlasti, a intelektualci i umjetnici su puki tumači i zagovornici postojećeg, psi čuvari vlastodržaca. Umjetnost i književnost slijede „političko korektni govor” neoliberala, pa kod akademskog klera, pretežu kodeks neoliberalnog totalitarizma i delegitimizacija nacionalne države, čime se nameće mističnost nužde sadašnjeg stanja, odnosno umjetnici i intelektualci legitimizuju odsustvo političke alternative. Prihvatajući postojeće stanje, kultura se odriče kreativnosti i prelazi u subkulturu, što i jeste cilj vladara čija umnost nije u stanju da se izbori sa kreativnošću koja je u biti identiteta, ali su oni svjesni da bez kreativnosti nema ni otpora njihovoj moći i zato je diskredituju materijalno, a medijski napadaju najprimitivnijim sredstvima. Identitet se mora čuvati otporom evroatlantskoj posluzi na vlasti koja nema dobre namjere prema građanima. Umetnici treba da se kritički odnose prema stvarnosti svojim dijelom i da ne podležu uticajima u kojima se za kulturu proglašava Marina Abramović samo zato što neoliberalna propaganda proglašava za umjetnost njen očigledni performans na nivou ulične umjetnosti, iako su beogradski klokotristi još sedamdesetih godina prošlog vijeka taj eksperiment lišili budućnosti svojim „situa(k)cijama”.
● Kultura i kapitalizam?
– Prošlo je vrijeme humanog kapitalizma. Poslije pada Berlinskog zida neoliberalne horde su krenule u uništavanje svega što je humano i socijalno. Uništile su socijalna prava radnika sticana dva vijeka. Kulturu su srozale na performans i zabavu, na hamburger filmove kojima teku tone kečapa kao surogat krvi i nasilja kojima se amerikanizuje naša kulturna stvarnost. Na Suzanu Tamaro koja nije nivo ni gimnazijskog pismenog zadatka. Na homologovanog neoliberala i artificijelnog pisca Umberta Eka. Nećete u prvom planu, u savremenoj italijanskoj književnosti, vidjeti jednog Antonija Tabukija ili Rafaele Nigra. To je rezultat opšte društvene dekadencije, a prvi udar na kulturu je udar na prosvjetu u kojoj mladi ne stiču naviku da čitaju kvalitetna književna djela. Ako škola ne formira čitaoca i biće muzički i likovno obrazovano, onda stižete najviše do nivoa pomenute Suzane Tamaro. Jedan od ciljeva korporativnog neoliberalizma jeste uništavanje kulture, škole, porodice i religije kao prepreka njegovom nekontrolisanom širenju na uštrb slobode zemalja i pojedinaca. Zato se uklanjanja nacionalna kultura, korporizaciju škola radi programirane idiotizacije učenika. transformisanih u „potrošače obrazovanja”. Kapital nastoji da svede školu i kulturu na nivo atomizirane potrošačke mase, da se u njoj ne formiraju misleći ljudi, već potrošači. Kapital je protiv ljudi sa kritičkom sviješću, kulturnom težinom i sposobnošću prosuđivanja, jer to je upravo ono što fanatizam finansijske ekonomije ne može tolerisati i zato mora to da uništi. Umjetnici su, po svojoj prirodi, opozicija vlastima, jer njihov duh teži neograničenosti, a vlast bi da ograniči sve moguće. Danas ona koristi nasilje u ekonomskoj formi. Kontinuirano smanjenje finansiranja za kulturu predstavlja samo po sebi politički napad na nju maskiran zakonima ekonomije. Gušenje bilo kakve kritičke perspektive ne postiže se danas upotrebom direktnog nasilja, već ukidanjem resursa potrebnih za preživljavanje umjetnosti i umjetnika.
● Kako vidite odnos pisac–vlast?
– Današnji pisci su najčešće apologete postojećeg stanja, jer svjesno ili nesvjesno, potpomažu opstanak vlasti, pokušavajući da se usklade sa uspostavljenim poretkom i sa vladaocima, kojima moraju da prodaju svoj „kulturni kapital”. Ali, taj kapital ima prođu samo ako je strogo podređen očuvanju postojećeg stanja, odnosno podršci vlastima. Pisci uglavnom idu na ruku našim evroatlantdkim režimima, umjesto da u njima identifikuju glavnog protivnika kulture koji nastoji da uguši širenje kulturnih vidika i razvoj nacionalnog autentičnog kulturnog izraza. Zato pisci, umjetnici uopšte, treba da se bore za ukidanje političkog klijentelizma u kulturi, jer je on neka vrsta kulturne prostitucije. Ta književna prostitucija je vidljiva u činjenici da pisci određene političke orijentacije kolo vode u našoj kulturi i u beneficijama kod ministarstva, kao i da se finasiraju prevashodno književni klanovi koji slave monoteizam neoliberalnog kulturnog kiča, a naročito oni koji promovišu kulturu protivnu srpskim nacionalnim interesima. Svjež primjer za to je dodjela Njegoševe nagrade za ovu godinu. Pisci treba da se založe da naša legitimacija u svijetu bude nacionalna kultura, a ne kič kopija amerikanizovane i dehumanizovane antikulture neoliberalizma koja uništava prostor za izvorno stvaralaštvo naših umjetnika koji ne pristaju na duhovnu ucjenu. Srpska nacionalna kultura i svjetska iskustva treba da se prožimaju, a ne da nam se nasilno nameće subkultura anacionalne dogme monokulturalizma Evropske unije i američkog hamburger obrazca.
● Šta biste poručili našim čitaocima povodom Nove godine?
– Da se ne nadaju boljem, već da se bore da im bude bolje. A kolegama piscima želim da se drže one Lalićeve: „Vrijedi pisati, uprkos mangupima, jer to negdje nekome može valjati!”A.ĆUKOVIĆ


Ršum u italijanskoj lektiri

●Poznati ste po prevodima sa italijanskog i na italijanski jezik. Na italijanski ste preveli više od šezdeset knjiga, između ostalog i djela Desanke Maksimović, Ljiljane Habjanović Đurović, Branka Miljkovića, Milovana Vitezovića, Ljubivoja Ršumovića, Matije Bećkovića, Dragomira Brajkovića, Dušana Kovačevića... Dugo godina ste tamo boravili. Kakva je percepcija naše književnosti u Italiji?
– Naše vlasti ne čine ništa da se naša književnost iskaže u svijetu, pa ni u Italiji. Recimo, Italijani su finansirali više knjiga koje sam preveo na srpski, od Dantea i Leopardija do Bokača, Galileja ili Đulijane Morandini i Sandra Pene. Možete li zamisliti da milogorski režim finansira prevod Njegoša u Italiji? Sve što tamo objavimo je napor pojedinaca, a ima i falsifikata, na primjer kada Sarajevo štampa Andrića na italijanskom kao „bosanskog” pisca. Zanimljivo je da jedino značajnije Andrićevo djelo koje nisu tako objavili je „Na Drini ćuprija”, a zna se i zašto, pa se postavlja i pitanje otkuda Andrić „bosanski” pisac, ako se negira njegovo ključno djelo? U zadnje vrijeme je Ljiljana Habjanović Đurović, porijeklom i Cetinjanka, poslije mog prevoda njene četiri knjige, naišla na vrstan prijem kod italijanskih čitalaca, do mjere da je za narednu godinu ugovorena i njena peta knjiga. Srpska književnost za djecu, naročito Ljubivoja Ršumovića i Uroša Petrovića je naišla takođe na odličan prijem. Vijest koju prvi objavljujete je da Ršumović i zvanično ulazi u školsku lektiru Italije sa svojim „Bukvarom dečijih prava”. Ništa od toga nije učinila država za njih. Sve smo učinili sami.