U tri protekle godine književnica Ljiljana Šarac objavila je tri romana. Izdavačka kuća „Evro Book” štampala je nakon književnog prvjenca pod nazivom „Opet sam te sanjao”, kojim je naša sagovornica privukla pažnju čitalačke javnosti i romane „Gde sam to pogrešila” i „Zid tajni”, njen najnoviji roman koji je kako kaže „utvrdio na putu književnog stvaranja, pokazavši da je kako kaže istrajna u želji da iz sjenke, oslobođena predrasuda, na svjetlo dana donese intrigatne priče o neobičnim istorijskim ličnostima.
● Kako je nastao roman „Zid tajni”?
– Najteže je posegnuti za dobrom, neobičnom, novom temom. Kada se ona pronađe, pola posla je već odrađeno! Meni je muza Klio, zaštitnica istorije, dobacila svoje klupko. Iz romana u roman vodi me njena nit. Iako se ne radi o trilogiji, djela povezuje isti književni postupak koji prošlost ukršta sa sadašnjošću, a na životni put naših savremenika stavlja istorijsku ličnost čija priča nikada do kraja nije bila ispričana. Prilikom istraživanja za drugi roman o Đorđu Karađorđeviću, sinu kralja Petra Prvog, neplanirano me je očarala životna priča njegove rođene sestre Jelene. Već tada se rodila ideja da ona bude moja naredna junakinja. Tako se građa paralelno slagala i skupljala, a kada je došao trenutak da se posvetim samo njoj, posegnula sam za malobrojnom literaturom, koje je više bilo napisano u Rusiji, nego kod nas, i počela da sklapam taj čudesan mozaik...
● U Vašem romanu uspijevate vješto da spojite dvije različite priče, dva vremena. Kako Vam je to pošlo za rukom?
– Spajanje dvije priče iz dva vremenska plana postupak je koji je vrlo popularan u svjetskoj književnosti. Učinilo mi se da on pruža velike mogućnosti i primijenila sam ga kao dobar recept u svojim knjigama. Otuda u „Zidu tajni” postoje dvije glavne junakinje – Lidija Živković i Jelena Karađorđević. Kada se Lidija razboli i operiše dojku, ona traži uporišta da ponovo uzme konce života u svoje ruke. Na tom putu joj pomaže dnevnik princeze Jelene Karađovđević koji je slučajno pronašla u kući koju je kupila. Dvije priče se prepliću, dvije životne sudbine se ukrštaju, uprkos vremenskom procjepu koji ih dijeli...
● Kako ste odabrali baš ovu temu i šta Vas je na to potaklo?
– Jelenu Karađorđević su u porodici Romanov zvali Čarobnica. Bili su opčinjeni njenom ljupkošću, blagorodnošću, smirenošću, ljepotom... Prigrlili su je kao svoju istog časa kada se udala za princa Ivana Konstantinoviča Romanova 1911. godine. Pohađala je Institut Smoljni, studirala medicinu u Sankt Peterburgu, bila je voljena supruga, odana kćerka i velika pomoć u ratna vremena ocu i braći, jer je otvorila i organizovala bolnicu u Vranju za pomoć srpskim ranjenicima, koju je uz pomoć porodice Romanov dopremila i opremila, dovevši iz Rusije milosrdne sestre kao ispomoć i nekoliko ljekara, a i sama je u njoj radila i vidala ranjenike.
Bila sam zadivljena tom heroinom, likom kao stvorenim za roman ili film, o kojoj priča nikada nije ispričana. Izgleda da je čekala mene.
● Pored istorijskih ličnosti u Vašem romanu zatičemo i junake naše svakodnevice…
– Iz naše svakodnevice do romaneskne priče stižu junaci koji se nalaze u nekom prelomnom trenutku, poslije koga njihov život više nikada nije isti. Suočavaju se sa smrću najbliskijih, bolešću, razvodom... Nalaze se na koljenima, pridižu se, posrću, padaju... Da ponovo stanu na noge pomaže im vrijeme, porodica, putovanje, samopreispitivanje i sticaj okolnosti koji ih poveže sa ličnošću iz prošlosti, čija im životna priča promjeni život. Svaka od istorijskih ličnosti: despotica Prokleta Jerina, Đorđe Karađorđević, Jelena Karađorđević su ili oklevetani, ili nepravedno zaboravljeni.
● Vaš roman „Zid tajni” nosi snažnu poruku. Kako biste je Vi kao autor definisali?
– Roman „Zid tajni” se hvata u koštac sa ozbiljnim i osjetljivim temama kao što su: bolest, razvod, usamljenost... I pored toga u njemu sve vrca od svjetlosti, nade, želje da se nađe snaga kako bi se izborilo sa svim što se na životnom putu nađe. Iskušenja su brojna, i teška, ali su zato na drugoj strani porodica, prijatelji, kolege, koji nas uhvate pod ruku i podupru kada je najteže.
● Šta je za Vas pisanje?
– Ispočetka je pisanje bilo duhovna igra. Ispitivanje granica šta, kako i dokle mogu. Vremenom je ono postalo moja oaza mira. Utočište od žurbe, nervoze, umora... Kad sjednem da pišem, uspijevam da se isključim i uplovim u svijet mašte gdje mnogo toga od mene zavisi, za razliku od života. Uživam u toj moći i igri.
Ispričati priču je iskonska potreba! Nadam se da je nit mojih priča tek počela da se odmotava sa klupka.
● Kako pišete, imate li svoje rituale, pravila kojih se držite?
– Pišem onako kako živim, brzo, grozničavo, stihijski. Mislim da pisci liče na svoja djela, a i ona na njih, po tonu, energiji, ritmu... Tek kada se priča kao vodopad obruši na papir, pristupam dotjerivanju, dopisivanju, mijenjanju i doradi teksta.
● Kako komunicirate sa čitaocima?
– Čitaoci nisu avatari, virtuelni likovi koji postoje u nekom paralelnom svijetu. Oni su tu, na dohvat ruke. Stidljivo i nenametljivo čekaju na znak, pa da se obrate i kažu svoja zapažanja i utiske. Uživam da porazgovaram sa njima na književnim večerima i promocijama, kojih je već mnogo iza mene, ali nikada dovoljno. Rado razmjenjujemo i poruke na mojoj stranici. Ta interakcija me odvede korak dalje u radu, a o motivaciji da i ne govorim!
● Kakvi su Vam književni planovi?
– Umijem da se našalim i kažem da neki imaju manjak inspiracije, a da ja imam i previše! Planova imam mnogo i to me raduje. Moja baka je imala vazda započetih mustri za džempere, prsluke, čarape... Tako i ja imam nabacane ideje za nekoliko knjiga, koje će poslužiti za nešto veće kada dođe vrijeme! Želim da četvrti roman bude iznenađenje za moje čitaoce. Da napravi zaokret i bude pravo osvježenje tematski i stilski. Zato radim na priči koja je uzbudljiva, ljubavna, savremena i intrigantna, bliska našem vremenu. Pokušaću da zavirim kroz ključaonicu, da otkrijem, a potom i ispričam priče koje se samo šapuću u četiri oka...
Mila Milosavljević


Sve ostavlja trag

● Na kojim knjigama ste se gradili kao pisac?
– Sve što sam ikada pročitala ostavilo je svoj trag. Gradilo me je, mijenjalo, učilo, motivisalo, podsticalo, nagonilo da se preispitujem, da zastanem, porazmislim... Čitala sam dugo nasumično, gladno, radoznalo. Tokom studiranja planski, po epohama i književnim pravcima. Od tada do danas po preporukama, zanimljivim naslovima ili sadržaju... Uvijek mi nedostaje vremena da pročitam još poneku zanimljivu knjigu koja me je privukla. No, za mene je knjiga nad knjigama „Prokleta avlija” Ive Andrića! Pročitala sam je sigurno desetak puta u različitim periodima svog života i uvijek u njoj pronašla nešto što prethodnih puta nisam vidjela. Na njoj se da naučiti sve, kada je pisanje u pitanju. I kako treba da izgleda dobra i čvrsta kompozicija djela, kako se sa malo može reći mnogo, kako se grade likovi, zaplet, kako se koristi istorijska građa... Sve, baš sve što me je zanimalo i što me zanima nalazi se u njoj!


Dvije strane iste medalje

● Kako mirite profesuru i književni rad?
– Učionica je mjesto na kome punim baterije dobrom energijom. Profesor ne može da se dozira dok radi sa djecom! Njima se posvećuje bezrezervno, ali je zato i povratna reakcija snažna i podsticajna. Djeca su prema nama onakva, kakvi smo mi prema njima. Meni je omiljena rečenica – kad prije prođe čas! Ona sve govori. Biti dobar nastavnik, profesor, znači biti i dobar psiholog. Upravo ta vještina da saslušam, analiziram, posmatram, razumijem djecu i ljude mi olakšava i pomaže pri pisanju. Podučavati i šaputati čitaocima neke zanimljive priče – za mene su dvije strane iste medalje.