Poznati srpski romansijer, esejista, novinar, akademski profesor i filmski autor i kritičar Goran Gocić predstavio je svoj drugi roman „Poslednja stanica Britanija” našim čitaocima. U Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” pred odabranom publikom (koja je pokazala da izuzetno dobro poznaje i pisca i njegovo djelo) Gocić je, vođen pitanjima književnog kritičara Vlatka Simunovića, govorio o motivima koju su ga naveli da napiše knjigu, donekle autobiografsku, o svom imigrantskom životu u Londonu.
Pisac koji je za svoj prozni prvjenac, roman „Tai” prije tri godine dobio Ninovu nagradu, otkrio je da je četiri godine pisao svoj drugi roman. Razlog leži u tome što ga je pisanje „Poslednje stanice Britanija” navelo da se prisjeća događaja i dogodovština od prije tridesetak godina, što je perfekcionista, što ne voli da žuri (po sopstvenom priznanju), ali i zato što ga je, kako je rekao, niz događaja poput smrti oca skretalo sa pravog puta.
Čitalac će otvarajući roman koji je objavila „Laguna” imati mogućnost da zaviri u putešestvije Gorana (Gocića) u „poslednju stanicu” i upozna jedan dio njegovog života (stvarnost u sadejstvu sa fikcijom) koji je proveo sa Antonijem, Sicilijancem, Ivanom, političkim imigrantom iz Praga, Lukom i Džulijanom u jednom dijelu londonskog predgrađa u kojem želje, htijenja i snove dijele autsajderi sa svih strana svijeta i britanskih ostrva.
– Glavni motiv da sjednem i napišem ovu knjigu je priča o imigraciji i imigrantima. To je danas aktuelno, a, ja sam prošao taj put i imam to iskustvo, jer je za mene bilo veoma gorko. Ovo je i knjiga o odrastanju, ali i štivo koje pokazuje kako kroz umjetnost vraćamo dostojanstvo – kazao je on. Ova knjiga (poetski roman kako je istakao Simunović) govori o odlasku Gorana (Gocića) u Veliku Britaniju, zemlju njemu omiljenih ljudi, rokera, pisaca, slikara, reditelja. No, već na carini osjetio je bič britanske negostoljubivosti, to jest onog njihovog potcjenjivanja svih drugih, koji je, naglasio je Gocić, tako tipičan za bivše imperijalne sile... poput Velike Britanije.
Jeste imao sreću da za svoj prvi roman dobije Ninovu nagradu, ali, kako je naglasio, činjenica da je laureat jednog od najznačajnijih priznanja savremene srpske književnosti istovremeno je „vrsta pritiska”.
– Bio sam zatečen. Moram priznati da me nagrade i sad zatiču. I dalje „varim” tu književnu slavu. Sad sam u svojoj baroknoj fazi i trudim se da pišem nešto što će u budućnosti označiti moj literarni vrhunac. Nagrade poput Ninove su i kletva i blagoslov, jer uvijek morate imati nešto novo i vrhunsko. Očekuju od vas remek-djela, ali ne žalim se. Volim tako da pišem. Meni je najteže da zadovoljim sebe – objasnio je pisac.
Gocić je objašnjavajući proces pisanja istakao da je „bacio na hiljade stranica pišući roman `Poslednja stanica Britanija`”.
– I dok je „Tai” napisan za dva mjeseca, ovdje je bilo puno lutanja, digresija, događaja koji su me ometali, poput smrti oca, koji je umro između ove dvije knjige. Ipak, „Poslednja stanica...” je duhovna i spisateljska avantura – naveo je Gocić.
I dok je odlazak 24-godišnjeg Gocića, u romanu Gorana/Gordona, u Veliku Britaniju bila životna avantura, pisanje romana ga je podsjetilo na to putešestvije u potrazi za sobom i svojim ambicijama. Bilo je to literarno avanturističko putovanje koje ga je odvelo u prošlost.
– To je priča koju sam želio da ispričam. Pobjegao sam sa 24 godine, i to sam učinio da bih sazrio kao čovjek. To je bila prava egzistencijalna avantura i odmah sam shvatio da je to važan događaj u mom životu. Zato je pisanje ove knjige bila rekonstrukcija tog dijela mog života, kao arheologija. To je svjedočanstvo o mom odrastanju, mom malom herojstvu. Ja kao mamin sin odlazim da bih odrastao, da budem veliki čovjek – rekao je on.
U sprovođenju te svoje životne arheologije Gocić je, kako kaže, mnogo toga odbacio, puno eksperimentisao, kiksao (priznao je), ali mnogo je vagao i nije izgubio ni jednu od osam verzija romana, jer „zahvaljujući kompjuterima sve je sačuvao”.
Mnogo je i eksperimentisao, pišući novo djelo, jer, kako je istakao, „treba sve probati”.
– Ali, kad napišete dobar roman to može da vam promijeni život. Eksperimentisanje je ključna stvar, a i čovjek može da nauči mnogo o sebi. To stalno savjetujem i svojim studentima – objasnio je on.
Na primjedbu da u romanu nije pošto-poto ispisao istinu o sebi i svojim prijateljima, a junacima romana, već da je svjesno (o)stavio pred čitaoce i zablude, Gocić je objasnio da „one mogu da budu i plemenite, jer naša egzistencija se zasniva koliko na zabludama, toliko i na razumu, koji nas često sabotira”.
S.Ć.


Bolji novinar poslije romana

Mnogo prije nego što je napisao i objavio svoj prvi roman Gocić je bio novinar, pisao tekstove, filmske kritike, osvrte i eseje za dnevnu štampu i magazine domaće i strane, radio priloge za televizije („Borba”, „Politika” i „Indipendent”; RTS i Kanal 4; magazini „Ekran”, „Sight & Sound”i „International Film Guide”), radio je kao urednik u više medija („Dnevni telegraf”, „Plejboj”, Bi-Bi-Si monitoring), a nastupao je i na globalnim televizijskim stanicama kao komentator. Ipa, sebe ne smatra vrhunskim novinarom.
– Mislim da sam postao mnogo bolji novinar kad sam objavio roman. Moja kolumna danas je mnogo kvalitetnija od kako sam se oprobao kao pisac romana. To preplitanje, presipanje, novinarskog i proznog pisanja donijelo mi je mnogo kvaliteta – smatra Gocić.