Novo, fototipsko izdanje knjige Karla Sforce „Nikola Pašić i ujedinjenje Jugoslovena – ratne i diplomatske uspomene”, može se kupiti samo uz dnevne novine „Dan”, u objektima „Tobako S Presa”, po cijeni od 3.99 eura. Ova knjiga na preko tri stotine stranica, objavljena je u izdanju Izdavačke kuće „Štampar Makarije” i donosi detalje o Pašićevim prvim koracima u javnom životu, odnosu kralja Milana, Aleksandra Obrenovića i Pašića, dešavanjima za vrijeme Pašićevog izgnanstva...
Autor ove dragocjene knjige je Karlo Sforca, italijanski ministar spoljnih poslova od 1920. do 1921. i opet od 1947. do 1951. godine. Sforca je bio opunomoćeni ministar Kraljevine Italije pri srpskom dvoru između 1916. do 1918. i te dvije ratne godine proveo je sa srpskom vladom na Krfu i u Solunu. Kao ministar spoljnjih poslova potpisao je Rapalski sporazum 1920. godine.
Ostale su brojne anegdote o životu Nikole Pašića koje se i danas rado pričaju.
U septembru 1916. na Krfu, za vrijeme zasjedanja srpske Skupštine, kako navodi Sforca, jedan opozicioni poslanik zamjerio je Pašiću da ne ističe dovoljno srpske žrtve pred saveznicima. Pašić je odgovorio:
„Zar bi trebalo da neprestano na sav glas trubimo o žrtvama našeg naroda? Mislim da način na koji je on ponio svoj krst i izvršio svoju dužnost govori dovoljno, a mi bismo se ponizili kada bismo se time hvalili kod saveznika i po prestonicama Antante”.
Nikola Pašić je, po svjedočenju njegovih savremenika vodio jednostavan porodični život. Bio je umjeren u svemu i veoma štedljiv, o čemu je ostalo svjedočanstvo do danas. Pošto nije imao običaj da ostavlja bakšiš u kafani, kelner je jednom napomenuo: „Gospodine Pašiću, Vaš sin Rade uvijek ostavlja bakšiš”. Na to je Pašić rekao: „Lako je njemu kad mu je otac Nikola Pašić”.
Ostale su brojne anegdote o odnosu Nikole Pašića sa novinarima, piscima, štampom... Srpski književnik Milovan Vitezović je u svojoj „Beležnici” podsjetio na neke od njih:
Nikola Pašić nije slovio za blistavog govornika, ali se mnoge njegove rečenice i dan-danas citiraju kao kakve narodne umotvorine. I kad je govorio i kad je ćutao, to je bilo proučavano i sa svih strana premjeravano. Bivalo je da njegove neobične „usputne napomene” stignu sagovornika iznenada, mnogo kasnije. Samo su lakomisleni olako prelazili preko onoga što im je govorio ovaj stari lisac, koji je srpsku vladu predvodio u nekim od najtežih razdoblja novovjekovne Srbije.
Očekujući od njega neobične definicije, novinari su često pitali Nikolu Pašića šta je za njega politika.
„Znaš, ovaj, šta je politika?” rekao im je jednom Pašić. „To ti je kada treba neka slamka da se digne, a ono zapne cijela Narodna skupština kao da je neki balvan. A kada ima, ovaj, neki balvan da se digne, onda, znaš, ostanemo Laza Paču i ja da svršimo posao...”
A.Ć.


Trocki o Pašiću

Pred same Balkanske ratove, u Beograd je, kao dopisnik Kijevskih novina došao Lav Davidovič Bronštajn, poznatiji kao Lav Trocki. Tu je, stanujući u hotelu „Moskva”, ostao do početka Prvog svjetskog rata. Pišući o Nikoli Pašiću, Lav Trocki je zapisao:
„Pašić je lišen govorničkog sjaja i talenta. Ali, o tome, kao i o svemu u Srbiji, postoje bar dva mišljenja. Jedni vjeruju da je sam Gospod Bog lišio Pašića tog dara. Većina Srba, međutim, misli da je ovo sračunata Pašićeva poza.”.