Mitrovdanskom akademijom koju su organizovali Eparhija budimljansko-nikšićka i Crkvena opština Nikšić u ovom gradu osvježena je uspomena na drevni manastir Svetog velikomučenika Dimitrija Solunskog čiji ostaci su i danas vidljivi u mjestu Pope, ispod bedema stare gradske tvrđave. Davno porušena svetinja, besjedio je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije koji je blagoslovio akademiju, bio je slavni manastir, zadužbina Nemanjića, koji je svojevremeno bio zvanično sjedište Sv. Vasilija Ostroškog Čudotvorca, kao i sjedište Episkopije Onogošt. Kada je Sveti car Uroš u 14. vijeku bio u Nikšiću, kazao je vladika, vjerovatno je tada boravio u tom manastiru gdje je i pisao čuvenu Povelju Dubrovčanima.
- Iako razrušena ta svetinja ima svoje dejstvo, nikada je ne treba zaboraviti i zato je opravdana ova akademija i neka božji blagoslov, blagouhanije mošti čudotvornih mirotočivih Sv. Dimitrija dopre i do naših srca, da nas ukrijepi blagodat ovog praznika i daj Bože da sjećanje na ovoga svetoga i na njegov manastir u sve godine naredne bude sve veće i jače i da se na takav način jednoga dana obnovi ova drevna svetinja u gradu Nikšiću, kazao je vladika Joanikije.
Sv. velokomučenik Dimitrije, istakao je u prazničnoj besjedi protojerej-stavrofor Gojko Perović, zaštitnik je Soluna, grada koji smo i mi Sloveni dok smo bili mnogobošci napadali, spaljivali i rušili. Svetac je tada grad branio i od nas, ali je crkva Hristova, kako je besjedio Perović, na te napade odgovorila poslavši nam Jevađelje i Svetu braću Kirila i Metodija, da nas prosvijetle i nauče. I od kad smo počeli da čitamo knjige koje su nam oni donijeli, istakao je rektor cetinjske Bogoslovije, od tada možemo da kažemo da znamo ko smo, šta smo i kuda idemo.
– Zbog toga je grad Solun prekretnica u životu Slovena i nas Srba ovdje na Balkanu. Solun je svjetionik vjere po mnogo čemu. Brojni svetitelji su i poslije Sv. Dimitrija izlazili iz Soluna, poput Sv. arhiepiskopa solunskog Grigorija Palame, koji je jedan od velikih teologa naše crkve i bogoslovlja. Da nije bilo njegove nauke ne bi bilo ni onakve srednjovjekovne Srbije, ne bi bilo Crnojevića, ne bi bilo manastira, kazao je protojerej-stavrofor Perović.
U Balkanskim ratovima, istakao je on, kada su vojske Srbije i Crne Gore oslobađale Kosovo i Metohiju, Grci su tačno na praznik Sv. Dimitrija, Mitrovdan, ušli u Solun i oslobodili ga poslije vjekova turskog ropstva. U našem narodu danas imamo dvije Mitrovice, Sremsku i Kosovsku, veliku crkvu Sv. Dimitrija u Lazarevcu koja je ujedno i spomen-kosturnica gdje su zajedno sahranjeni srpski i njemački vojnici sa bitaka na Ceru i Kolubari. Na Zejtinliku, podsjetio je protojerej-stavrofor Perović, „Podgorička je skupština”, imena i prezimena na spomenicima Solunaca iz Crne Gore.
– Sv. Dimitrije Solunski i grad Solun utkani su u biće našega naroda. Ne možemo više ni da budemo to što jesmo bez Soluna. Mi smo Solunci, Crna Gora to je solunska, mogu slobodno da kažem i Mitrolija i Arhiepiskopija. Tu se naš narod utopio u onu vodu, „plavu grobnicu” kao neko drugo krštenje i kroz Soluski front vaskrsao i stao na noge. Mi možda, ako nekad i nijesmo imali veze sa svim tim, sad bez toga ne možemo, besjedio je protojerej -stavrofor Perović.
U programu Mitrovdanske akademije u Nikšiću, koju su vodili Željko Vuksanović i Nikolina Babović, učestvovali su crkveni horovi „Sv. novomučenika Stanka” kojim rukovodi Lenka Durutović i „Prepodobne mati Angeline” pod dirigentskom palicom Ane Bojić, učenici Bogoslovije „Sv. Petra Cetinjskog”, guslar Goran Perović, kao i solista Tijana Blečić uz klavirsku pratnju profesorice Gordane Milatović.B.B.
Šobajiće ne zaboraviti
O manastiru Sv. Dimitrija u Popama pod nikšićkim Bedemom sačuvana su najljepša svjedočanstva. Najvažnija su o njegovim ruševinama koje su zapisali ugledni i obrazovani Nikšićani Maksim i Petar Šobajić.
– Lijepo je da se ovom prilikom sjetimo svih zaslužnih Šobajića jer u kulturnom pogledu oni su utemeljili i uobliči novooslobođeni grad Nikšić, pa ih nikada ne treba zaboraviti, kao što ne treba zaboraviti ni manastir Sv. Dimitrija. Kada je napravljena Saborna crkva u Nikšiću nazvana je manastirom, i govorilo se da je zaista Kralj Nikola htio tu po ugledu na Cetinjski, da formira manastir. Gradnja Sabornog hrama mislim da je imala značajnog udjela na sjećanje na stari nikšićki manastir Sv. Dimitrija jer gradnja ove crkve i njeno osvećenje u dobroj mjeri je zacijelilo stare rane grada Nikšića i naroda koji se sabirao u toj drevnoj nemanjićkoj svetinji, istakao je vladika.
U Popima, zapisali su Šobajići, bio je manastir i konaci, dvor vladičanski, čije su zidine i danas očuvane. Početkom 18. vijeka, kada su se Turci stalno nastanili u Nikšiću, navodno je begovsska porodica Mušovića na silu otela zgrade Mitropolije u Popima i u njih se nastanila. Od tada Nikšić je prestao biti sjedištem eparhije.