Nacionalna dramaturgija u Njegoševim djelima predstavlja stub crnogorske dramske baštine, istakao je mr Janko Ljumović, vanredni profesor Fakulteta dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore govoreći o izvedbi „Gorskog vijenca” u savremenom crnogorskom pozorištu, a u okviru naučne tribine „Njegoš naš savremenik” organizovane u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti.
U svom radu Ljumović je analizirao četiri izvedbe „Gorskog vijenca” u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta, čiji je direktor bio od 2008. do 2015. godine.
– Repertoarski šire gledano u drugoj polovini XX vijeka, pa sve do danas, to su ujedno i jedine izvedbe „Gorskog vijenca” u repertoaru nacionalnog teatra u Crnoj Gori. Rad otvara i pitanje Njegoševog djela kao važnog elementa crnogorske dramaturgije, zapravo ona su označitelj crnogorske dramske baštine, koja kroz repertoarsku politiku postaje važan dio savremenog pozorišta u Crnoj Gori – kaže Ljumović.
Repertoar nacionalne drame u „Gorskom vijencu”, „Lažnom caru Šćepanu Malom” i „Luči mikrokozma” Petra Drugog Petrovića Njegoša pronalazi ključnu identifikaciju koja uspostavlja crnogorsku dramsku baštinu.
– Književna teorija i kritika isticala je bitne dramske diskurse Njegoševog djela, ali su oni dugo vremena tražili svoju potvrdu na sceni. Potvrdu u kontekstu autentične izvedbe, zapravo pozorišta u kome je Njegoš naš savremenik... Njegoševo djelo posjeduje niz korelacija sa svjetskom dramskom klasikom, posebno u žanru istorijskih drama Šekspira, Getea, Puškina. Mnogobrojni autori istraživali su uticaje grčke tragedije, problematizovali uticaj romantičarskih tendencija, isticali elemente lirizma i fantastike – kaže Ljumović.
On je citirao Jovana Deretića da je Njegoš vjerovao da je svaki djelić, svaka iskra, ispunjen ogromnom, ali često uspavanom i sputanom, energijom koja pokreće i stvara svjetove.
Zato je morao da u pjesničkom i umjetničkom oblikovanju svog „istoričeskog sobitija”, „te male iskre koja se `izvija` u veliku svjetlost slobode, pođe svojim vlastitim putem koji je bitno drukčiji od onog kojim su išli drugi pisci u književnom vaspostavljanju minulih epoha istorije”.
– „Gorski vijenac” je od svih Njegoševih djela stekao status najizvođenijeg djela dramske klasike. Predstave „Gorskog vijenca”, kao i predstave inspirisane Njegoševim djelom postale su važan dio arhiva nacionalne kulture i bitan element crnogorskog kulturnog identiteta – naveo je Ljumović.
U produkciji CNP-a, od njegovog osnivanja 1953. godine, podsjetio je Ljumović, izvedene su četiri premijere „Gorskog vijenca”. Podsjećajući na prvu, izvedenu u Zagrebu 11. decembra 1960. povodom stogodišnjice HNK-a u režiji Nikole Vavića, on je podsjetio na kritiku Slobodana Selenića koju je objavio u „Borbi” da priznaje „plemenitost pobuda” Vavića, a zatim, gotovo obogotvoravajući Njegoša-pjesnika, presuđuje da su rediteljeve poštene namjere „padale na pola puta do predaleke poetsko-misaone mete koju je postavio Njegošev genije”. Povodom drugog čitanja, onog koje je režirao Blagota Eraković, u adaptaciji Miladina Ševarlića, pozorišna hronika je zabilježila da „najšira javnost, otvara uobičajene dileme: Je li `Gorski vijenac` drama? Može li se od epskog spjeva napraviti predstava itd.”
Epski karakter pozorišnih čitanja „Gorskog vijenca” u 19. i 20. vijeku je sa jedne strane odgovarao kontekstu vremena, a samo djelo čekalo je rediteljsko-dramaturški postupak koji je trebao ponuditi nove obrasce tumačenja, a kako je kazao Ljumović, takva godina je 1997. godina, koja je označila radikalne promjene na političkoj sceni u Crnoj Gori. Upravo se te godine pojavilo treće čitanje u režiji Branislava Mićunovića, koji je radikalno ponudio novo dramsko čitanje Njegoševiog djela. Ovo čitanje koje je na 43. Sterijinom pozorju sa dobijenih šest nagrada CNP postavilo na pozorišnu mapu tadašnje Jugoslavije „bio je snažan antiratni čin, koji je govorio o tragizmu međusobnog istrebljenja. Predstava je ponudila po ocjeni teatrologa antiepsko, ironijsko tumačenje epa”.
On se osvrnuo i na poslednje, četvrto čitanje Njegoševog djela koje je režirao „izvanjac”, slovenački reditelj Diego de Brea, u adaptaciji Žanine Mirčevske, iz 2010. Breina režija, naglasio je on, postiže izuzetno intiman efekat u odnosu na velike teme, događaje i ličnosti,, „Gorski vijenac” je kao veliko djelo, „kao da u pozorištu `vidimo` slike Karavađa”.
- U pozorištu, kao osobenom kolektivitetu zajednice koja u njemu učestvuje Njegošev stih može lako biti zarobljen u lokalne melodrame. Ne samo pozorišne, već i mnogobrojne društvene i političke melodrame. A može biti visoko idejna i estetska vrijednost, koja nadilazi istorijski i geografski kontekst – kazao je Ljumović.S.Ć.