Jednog od najcjenjenijih trombonista na ovim prostorima, Aleksandra Benčića, naša publika nagradila je aplauzima za njegov prvi solistički nastup sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom – ansamblom čiji je član od prvih dana. Benčić koji je postao član Beogradske filharmonije sa 18 godina i najmlađi vođa u istoriji ovog orkestra, koji je nastupio sa svim relevantnim ansamblima u regionu, istakao je da ga je koncert u Podgorici posebno ispunio ponosom, jer je nastupio sa svojim studentima koji su nakon deset godina školovanja postali članovi Crnogorskog simfonijskog orkestra. Kako je primijetio i publici se dopao koncert, jer kako je objasnio, kada uživa izvođač uživa i publika „jer to je na neki načim obostrano”. Publika je osim Koncerta za trombone i orkestar danskog autora Launi Grondela, imala priliku da čuje i Šumanovu Sifoniju br. 2 u C-duru i „Igre iz Galante” Zoltana Kodaljija.
- Večeras sam se osjećao veoma prijatno. I zbog nastupa i zbog orkestra, jer sam u njemu od samog osnivanja. Rad prethodnih godina sada daje rezultate, i prosto je uživanje nastupiti sa ovim orkestrom sa kojim sam prošao cio put do ovog napretka, a posebno sa mojim studentima koji su sada zaposleni u njemu i tako zarađuju svoj hljeb – kazao je on.
Biti solista, pogotovo trombonista, nije često. Biti solista je značajno, vrlo posebno, zahtjevno, i samim tim na cijeni, objašnjava ovaj umjetnik koji je postao solo trombonista sa 20 godina. No, priznaje da istu strast osjeća i kad je na sceni i kad se bavi pedagogijom.
„Kad bih poredio sviranje u orkerstru i rad sa studentima bila bi to mrtva trka. Sve ima svoju draž, i znam da ne mogu da napustim ni jedno ni drugo. Zapravo, te dvije stvari dopunjuju jedna drugu”.
Benčić je za svoje prvo predstavljanje podgoričkoj publici izabrao Koncert za trombon i orkestar danskog kompozitora Launi Grondela. To je jedno od najljepših djela za trombon, kaže on i podsjeća da je malo kompozitora pisalo muziku za ovaj instrument, a jedan od rijetkih su Tomazi, David, Nino Rota. Iako Grondal ima mali opus ovaj koncert je, kako kaže Benčić, jedno od njegovih najljepših djela.
Benčić koji je utemeljio trombon u Crnoj Gori, posvećenim radom, sarađujući deset proteklih godina sa Muzičkom školom Tivat, složio se s ocjenom da su duvački instrumenti sve popularniji. Smatra da posebne zasluge za to ima tivatska muzička škola i njena direktorka Pina Bubanja, te redovne duvačke radionice koje se održavaju svakog ljeta već deset godina.
– Upravo tamo sam prije deset godina počeo sa radom sa Martinom Lukšić, koja je tada počinjala, a evo sad predaje u toj školi. Sada je već i jedan njen učenik kod mene u Beogradu na studijama. Iz te škole dolazi i Barbara Bubanja, koja je diplomirala kod mene u Beogradu i sada je član Crnogorskog simfonijskog orkrestra. Pored nje u orkestru su još dva moja đaka, koja su diplomirala u mojoj klasi na Muzičkoj akademiji na Cetinju, Meša Kerović i Dejan Ljujić. Zadovoljan sam radom u Beogradu, ali ovdje osjećam posebno zadovoljstvo, jer sam sve to ja napravio. Sve to čini da uživam da dolazim u Crnu Goru, da sviram i da radim s njima – kazao je Benčić koji paralelno drži klase na cetinjskoj i beogradskoj akademiji.
Rad i njegovi rezultati u dosadašnjih deset godina smatra ovaj ugledni solista i pedagog, moraju se njegovati i unapređivati. To je zadatak ne samo muzičara i posvećenika, već, kako kaže, viših instanci – države.
– Crna Gora kao država treba da ima još orkestara. Malo je imati samo jedan, simfonijski orkestar. Trebalo bi da postoji i revijski i džez orkestar. Svaka evropska metropola ima radijski orkestar koji djeluje pri nacionalnoj televiziji i bavi se snimanjem djela. Svi imaju svoju namjenu. Crnogorski simfonijski orkestar trebalo bi da njeguje repertoar od velikih kapitalnih djela, simfonija, rekvijema, ali mora se imati i ansambl koji njeguje program domaće muzike. Sada dolazi vrijeme kad kvalitet izlazi na vidjelo i treba razmišljati da se osnuju još neki orkestri. Eto, moji nekadašnji đaci su našli posao, ali šta će biti sa mojim sadašnjim studentima Nemanjom i Seidom. Ta djeca moraju naći svoje mjesto, i o tome se mora razmišljati. To su zadaci za sljedećih deset godina. Ne volim da poredim, ali u Beogradu postoji preko deset profesionalnih orkestara – Kamerna opera, Madlenijanum, orkestar u Pozorištu na Terazijama koji izvodi samo mjuzikle, Beogradska filharmonija, Simfonijski orkestar RTS, Ansambl Vojske Srbije, dva vojna orkestra, Narodni orkestar, džez orkestar Big bend, gudački ansambl „Dušan Skovran”, koji je na budžetu Grada Beograda. U Crnoj Gori postoji samo jedan orkestar i trebalo bi nešto pokrenuti da se ta brojka poveća.
S.Ć.