Ljubitelji likovne umjetnosti u prilici su da do 13. novembra pogledaju izvrsnu i izuzetno zanimljivu postavku „Prolaznici” novosadskog slikara Radovana Jokića u Modernoj galeriji podgoričkih Muzeja i galerija. Izložba je otvorena u sklopu manifestacije „Dani Vojvodine u Podgorici”, čiji organizator je Pokrajinska vlada AP Vojvodine.
Otvarajući izložbu Ivan Đoković, potpredsjednik Pokrajinske vlade Vojvodine, istakao je da je Jokićevo stvaralaštvo, uprkos njegovim urbanim temama s vrelim asfaltom, sivilom betona koje „razbija” erotičnost žena, samo modifikacija njegovog izvornog crnogorskog identiteta vezanog za ovdašnji kamen. A, do metamorfoze tog kamena je došlo u susretu njegovih korijena s mirnoćom vojvođanske ravnice, i dobili smo ove slike, rekao je Đoković. Dodao je i da je Jokić kao nekadašnji prvi čovjek kulture u Gradu Novom Sadu uveliko zaslužan što će upravo ovaj grad 2021. godine biti Evropska prestonica kulture.
- Taj status prestonice evropske kulture Novi Sad dobio je, kao i ta plodna ravnica, i zbog kamena koji smo mi donijeli u srcima, i koji smo mi tamo doseljeni podijelili tamo s ljudima koji su imali u svojoj osnovi nebo, zemlju, žito, vino... i iz tog spoja kamena i svega toga plodnog iznikla je specifična vojvođanska kultura, slična po svojoj multietničnosti i multikonfesionalnosti kulturi Crne Gore. Zato smo krenuli da je danas spajamo i da tu saradnju produbimo – rekao je Đoković.
Jokić je obraćajući se prisutnima rekao da istovremeno osjeća tugu i radost, jer se u Crnoj Gori ponovo predstavlja nakon 17 godina, a tada je izlagao u galeriji „Most”. Pritom, izrazio je nadu da neće ponovo proći toliko vremena da ponovo dobije priliku da izlaže u Crnoj Gori, u kojoj osjeća da je došao među prijatelje, a postavka u Modernoj galeriji, na kojoj je predstavio 26 slika, jedna je od najharmoničnijih dosad u njegovoj karijeri.
Osvrćući se na uvodnu riječ Đokovića, slikar kaže da je činjenica da kamen zaista „određuje” Crnogorce gdje god se nalazili.
- Izgleda da su Crnogorci izuzetno talentovan narod, i taj talenat nije došao ne znam otkud, već upravo iz te teškoće, te težine kamena. I kao u kineskoj poslovici disanje je postalo veliki uzdah, i pretvorilo se ne samo u ljepotu, već u sadržaj koji svjedoči o onima koji su bili prije nas. Nadam se da sam negdje ispisao neko svjedočanstvo i o nama i o onome što se sada dešava – rekao je Jokić na otvaranju svoje izložbe „Prolaznici”. Kako je dodao, već prvi utisci koje je podijelio s publikom govori mu da se posmatrači lako identifikuju s njegovim radovima, a što opet upućuje na sljedeće:
- Svako sebe vidi ispred izloga, u autu, svako osjeća potragu za onim što nam nedostaje, što nam fali, da moramo biti lijepi, da moramo po diktatu industrije imati neke brendove, i da polako gubimo bitku sa osvajnjem sadržaja i identiteta, jer, za tim više nema potrebe – kupite, jeftino je... Izgleda da svi moramo da budemo lijepi kako su oni propisali. I mene ta slika uzbuđuje, a ne znam što nam ona nosi i kako će to izgledati u budućnosti. Plašim se da odustajemo od sadržaja, identiteta, i da ćemo svi samo u ovom regionu kupovati, umjesto proizvoditi. A, ja pokušavam da proizvodim, da upozoravam da moramo čuvati kulturu i umjetnost jer jedino mi možemo donositi ideje, a ideje će nas sačuvati da ne budemo samo kupci, već da proizvodimo, i da svijet vidi naš talenat i mogućnosti – zaključio je Jokić obraćajući se publici.Ž.J.
Kratka biografija
Radovan Jokić rođen je 1962. godine u Crvenki. Diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, odsjek slikarstvo (1994). Samostalno izlaže od 1986. godine. Učestvovao na mnogim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Živi i radi u Novom Sadu. Samostalne izložbe: Novi Sad, Kajzerslautern, Hajdelberg, Beograd, Vrbas, Kula, Sveti Stefan, Bar, Podgorica, Subotica, Pariz, Bečići, Vršac, Sent Galen, Sombor. Nagrade: Prva nagrada, Jesenji salon, Vrbas (1989); Prva nagrada Galerije Atrijum, Beograd (1994); Nagrada Univerziteta u Novom Sadu za ostvarene vrhunske rezultate u domenu umetnosti, Novi Sad (1994); Prva nagrada tematske izložbe Nikola Tesla, Zrenjanin (1995).