Jedan od nesumnjivih kvaliteta filmskog dokumentarističkog majstorstva Vladimira Perovića, po mišljenju prof. Siniše Jelušića, jeste to što gradi svoj filmski jezik na principu kontrapunkta, značenjskih suprotstavljanja, ali i u montažnom postupku, kao što je polifonija u muzičkom smislu - jedan tok prati drugi tok, gradeći izvrsnu harmoniju samog dubinskog shvatanja egzistencije kao takve. To su potvrdile i projekcije dokumentaraca „Život, priključenije i održivi razvoj jednog kokota” (2010), koji „nijemo” govori o „iščašenoj” sudbini jednog pijetla koji završava kao žrtva paganskog običaja, „Život je...” snimljen je u katunskom kršu, u Cucama, šest primjera života, i snalaženje čovjeka u tom zaista teškom okruženju, te „Hodočašće” (1997), o ženama koje su pješačile iz orjenskih Ubala, na mazgama donoseći svoje proizvode nedjeljom, na pazarni dan u Risan, „dotaknu se sa objesnim, razgolićenim turistima”, i vrate se nazad istim putem.
- Ovaj prostor je fantastičan, a odaziv ljudi je nešto što me je dotaklo, izvanredno, došli su ljudi da gledaju, ima puno mojih Rišnjana, što me raduje. Ovo je nešto što ćemo ponavljati, filmova ima koliko god treba, toliko da za deset godina mogu da obezbijedim da ne bude dosadno, kaže Perović za „Dan”. U razgovoru sa prof. Jelušićem, prisjetio se početaka studija u Beogradu, kada se dokumentarizam nije izučavao na akademiji, „čak se s dosta prezrenja gledalo na njega”.
- Imao sam sreću da sam vidio film „Golo ostrvo” jednog japanskog autora, dva sata filma bez ijedne riječi i ostao sam fasciniran. Tih godina pojavila se i „beogradska dokumentaristička škola” sastavljena uglavnom od autora „sa ovih strana”, koja mi je „dodala gas” u tom smislu- Vlatko Gilić iznad svih, odmah do njega Živko Nikolić, Aca Ilić, Škanata u jednom drugačijem smislu i stilu itd. To su ljudi koji su pokazali da se stvarnost može misliti slikom i zvukom, da u tom prostoru pokretnih slika određenim sljedovima, sklopovima, vi uspijevate da sugerišete svom gledaocu puno stvari, a da ste verbalnu komponentu isključili. Mene je to izuzetno privuklo, taj „virus” me je definitivno zarazio, kazao je Perović.
Nakon dugometražnog dokumentarca „Žeđ kamenog mora”, Perović je razmišljao i o tome da pređe na snimanje igranog filma, ali mu je umjetnost dokumentarca „ušla u krv”. Smatra da svoje studente na FDU na Cetinju ne može naučiti dokumentarizmu, „ako imaju to nešto u sebi, to će prepoznati”.
-Moja želja je da ovaj „virus” kojim sam ja nepovratno zaražen, „virus kreativnog dokumentarizma“ prenesem na studente. I ako mi se ostvari da u drugoj, trećoj ili četvrtoj godini uočim da se u njima probudila ta neka klica, ja sam srećan čovjek. Posmatram to i kao roditelj, jer se sad pojavljuju studenti koje moram posmatrati na taj način i ako uspijem da ih malo skrenem u ovaj svoj tok, zaista sam srećan. I već imam takvih rezultata, već uočavam da studenti prepoznaju neke smjernice koje im kazujem, ima onih koji prave filmove, koji već idu na festivale, imam jednog studenta na specijalizaciji, što me naročito obradovalo, jer obično biraju igrani film za specijalizaciju. Čini mi se da je ovaj trenutak crnogorske kinematografije veliki čas, ali ne samo zbog dokumentarnog filma. U ovom trenutku imate četiri-pet igranih filmova ili završenih ili se završavaju, od kojih je jedan, upravo prikazan u Herceg Novom snimio sopstvenim sredstvima Gojko Berkuljan. Da li vjerujete da je igrani film „Iskra”, koji ćete nadam se gledati, snimio sopstvenim sredstvima? Svi glumci su mu igrali besplatno, ogroman dio ekipe je radio tako i rezultat je fascinantan, ocijenio je Perović. Veče Perovićevih filmova prvi put je održano u dvorištu Palate Ivelić u Risnu, u organizaciji NVO „Bocche di Cattaro” i Marine Dulović. Najljepše komentare o ovim ostvarenjima dali su i Vida Tomić, penzionisana urednica dokumentarnog programa RTS-a, te Dimitrij Talankin, profesor na Moskovskom Univerzitetu.M.D.P.