Dramski program Grada teatra ponovo je doveo u Budvu Maju Pelević, poznatu angažovanu beogradsku dramatičarku, koja se na Grad teatru s velikim uspjehom predstavila još 2007. godine, dramom „Skočiđevojka”, po motivima pripovjetke Stefana Mitrova Ljubiše (premijerno izvedena kao festivalska koprodukcija). Ona je ovog ljeta stigla sa autorskim projektom „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ”, koji potpisuje zajedno sa Olgom Dimitrijević.
Produkcija Bitef teatra iz Beograda, koja je premijeru doživjela u prestižnoj selekciji prošlogodišnjeg, jubilarnog Bitef festivala, izvedena je preksinoć pred prepunim gledalištem scene Terase između crkava. Riječ je o predstavi koja je inspirisana istraživanjem i putovanjem autorki u najizolovaniju zemlju na svijetu, koja i danas pobuđuju pažnju i osudu ostatka svijeta – Sjevernu Koreju, i preispituje ideju slobode u doba sve većeg globalnog nadzora čovjeka. Tako publika postaje posmatrač i sudionik svojevrsne „turističke ture” po zemlji koja se još smatra zastrašujućim simbolom jednog autoritarnog, diktatorskog i nedemokratskog svijeta, u kojem su ukinute sve lične i građanske slobode pojedinca, kao i njegova indivudualnost. Maja Pelević i Olga Dimitrijević, kroz svoj razigrani duo – performans, uz pomoć video materijala snimljenog na putovanju, na licu mjesta, u oko sat i po igre, daju gleodaocima dinamičnu, nepredvidivu, razigranu i raspričanu sliku države sa najzatvorenijim društvom na svijetu, sa stanovništvom koje, u ogromnoj većini ne može da putuje izvan svoje zemlje, a često ni unutar nje, koje ne posjeduje savremena sredstva komunikacije, ne zna strane jezike, a sa strancima nema prilike da se susretne…
Kako je izjavila Maja Pelević, predstava „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ”, koju je publika uprkos kiši ispratila ovacijama, postavlja i pitanja kolika su ograničenja našeg mišljenja uslovljena stalnim propagandama i konteksta iz kojeg mi dolazimo, koliko je pojam slobode relativan i određen društveno-kulturnim kontekstom, da li je kult ličnosti gori od nevidljivog kulta kapitala, šta nam Sjeverna Koreja – poslednji ostatak Hladnog rata – govori o našem, „zapadnom” svijetu? Da li je jedina mogućnost da se izbjegne imperijalistička dominacija posjedovanje atomske bombe, da li socijalističko uređenje nužno mora da bude i totalitarno, dokle su dosegli demokratija, građanske i lične slobode pojedinca u zemljama na ovim našim prostorima...
– Bila mi je velika čast da igram u Crnoj Gori, posebno u Budvi, zato što polovinu svoje godine provodim u Bečićima, tako da se osjećam kao da sam ovdje „lokalna”. Posebno zadovoljstvo bilo mi je to da igram pred publikom koja je uprkos kiši ostala da predstavu odgleda do kraja. Zadovoljna sam i reakcijama, a naravno, posebno time što tokom predstava u Starom gradu više nema muzike i možemo normalno da igramo. Sam projekat „Sloboda je nasjkuplja kapitalistička riječ” je prvi ovakve vrste koji sam do sada radila, napravila sam ga zajedno sa dramaturškinjom Olgom Dimitrijević, i specifičan je po tome što je neka vrsta naše refleksije na putovanje po Sjevernoj Koreji. S obzirom da je ova tema takva kakva jeste, specifična sama po sebi onda, naravno, kada se nalazimo u nekim drugim okolnostima, na gostovanjima, a dosta smo putovali sa ovom predstavom po regionu, bile smo i u Grčkoj, Indiji, Rumuniju, uskori idemo i u neke druge zemlje, onda pokušavamo da je prilagodimo mjestu gdje je igramo. Nekada se stvari same po sebi potrefe, bez da ih prilagođavamo, kao recimo, ovdje u Budvi – rekla je Maja Pelević. Kako je istakla Olga Dimitrijević, ova predstava ima svoj festivalski život, i to dobrim djelom u onome što zovemo ističnom Evropom.
R.K.
Publika nije odustala
– Stigle smo, eto, i do jedne indijske države na jugu, koja ima vrlo ozbiljan politički bek graund. Njihov pozirišni festival ima isto tako kao i Budva jednu vrlo profilisanu i obrazovanu publiku, koja je sjajno komunicirala sa našom predstavom, kao i gledaoci u svim drugim gradovima u kojima smo bile do sada. Na neki način, ta tema Sjeverne Koreje mnogo nam više može reći o čitavom svijetu i društvima u kojima danas živimo, nego o samoj toj državi, što je i bila naša želja sa ovom predstavom. Ono što je takođe zanimljivo je i to da ovu predstavu prvi put igramo na otvorenom, što je potpuno novo iskustvo – taj fenomenalni ambijent pored mora, sa gromovima na horizontu i kiši koja počinje da lije, i jako mi je drago što publika nije odustala i što smo je odigrali do kraja – istakla je Olga Dimitrijević.
Imaginarni muzej tri biblijske žene
Predstavljanje knjige „Eros, krvi svetost” Dimitrija Popovića, u programu ovogodišnjeg Trga pjesnika izdvojio se kao jedan svojevrsni književni i kulturni događaj. Mnogobrojna publika (najposjećenije veče do sada), imala je priliku da bude svjedok i učesnik jednog praznika umjetnosti, koji su zajednički priredili Popović, veliki savremeni crnogorski slikar i pisac, i profesor dr Siniša Jelušić, koji je bio nadahnuti vodič ne samo kroz njegovo posljednje književno djelo, nagrađenom na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjige i obrazovanja u Podgorici, već i kroz neke lične godine mladosti kada su nastajala njihova umjetnička interesovanja.
– Budva je u mojim mladim danima posebno značila za moj umjetnički senzibilitet, za ono što sam osim Cetinja otkrivao i doživljavao u Budvi. Što se tiče moje nove knjige riječ je o esejima o tri biblijske žene: Juditi, jevrejskoj heroini koja je neprijatelju svoga naroda, asirskom vojskovođi Holofernu, odrubila glavu nakon ljubavnog odnosa, Salomi, zanosnoj plesačici plesa „sedam velova”, koja je za nagradu za svoj uzbudljiv erotski ples traži odrubljenu glavu Jovana Krstitelja da joj donesu na srebrnom pladnju, te Mariji Magdaleni , lijepoj ženi iz Magdale, koja je zbog razvratnog života nazvana prostitutkom, kojoj je Hrist oprostio grijehe nakon čega je postal njegiva istinska sljedbenica... Generalno gledano, erotizam i smrt su snažno obilježili i danas su snažno prisutni u umjetničkim izrazima i raznim medijima. Posebno sam se bavio problemom prožetosti erosa i tanatosa, jer erotizam ne otkriva samo privlačnost tjelesnih naslada, nego kroz mučnu intimu izražava i tragičnu dimenziju ljudske otuđenosti. Tijelo postaje erodirani oblik emotivne i duhovne praznine – rekao je, između ostalog, Popović.