Krš, lom, buka, jauk, dreka, vrisak, tup udarac... tišina... pojačaj malo zvuk, da ih ne slušam, ponovo komšija bije ženu... Ma, ko joj je kriv, sama je to tražila...
Ovo su, najčešće, opravdanja vinovnika i posmatrača fizičkog nasilja nad ženama, bez obzira da li žive u luksuznom dupleksu ili baraci. Nasilje nad ženama je goruća tema. I to tema okruglih stolova, naučnih radova, statistika, a najviše i najčešće crnih hronika u medijima. I čini se kao da svi govore o nasilju nad ženama – fizičkom, seksualnom, rjeđe emocionalnom-psihičkom ili, ne daj bože, ekonomskom, o potrebi osvješćavanja. A, opet, sutradan u nekoj novini, ili na TV ekranu, možete vidjeti još nerazumniji ili još brutalniji čin nasilja nad ženama, koji će već narednog dana biti arhiviran, i zaboravljen. Eventualno će „slučaj” biti izvučen iz ladice nekog državnog službenika, kako bi se potkrijepila nečija ružna i tragična sudbina. I, opet će svi pričati, a malo ko će što i učiniti da se prekine zatvoreno kolo nasilja, da se pomogne ženi, žrtvi, da povrati sebe i svoj život.
Upravo o tome, kroz osam priča, progovara pet glumica – Olivera Viktorović, Branka Stojković, Maja Mitić, Tijana Janković i Bojana Đurašković u predstavi „Sama je tražila”, koju je režirala Ksenija Krnajski, u produkciji beogradskog „Pan teatra”. One su, kako je objasnila Krnajski u razgovoru s publikom nakon odigrane predstave, same inicirale ovaj komad, same istražujući, dok je ona kontaktirala pisce Branislavu Ilić („Ne pristajem”), Milana Markovića („Na primjer, Tanja”, „Odande gdje naš pogled ne dopire” i „Molotovljev koktel”), Jasnu Žmak („Jedan jedan nula”), Danijelu Kulezić Vilson („Asta la vista, bejbi”) i Maju Pelević („Kolateralna šteta”). Jedna od autorki tekstova je i glumica Branka Stojković („Esmeralda”).
I opet, čitav taj omnibus, sastavljen od ispovijesti, ali i statističkih podataka, tekstova zakonskih regulativa, i izuzetno potresnih slajdova fotografija žrtava – od bebe do starice, kao da je jedna cjelina, jedna priča. I kao takva, pogađa na različitim nivoima, sve one koji su prisustvovali izvođenju u sali Dodest podgoričkog KIC „Budo Tomović”. Možda i zato, što kako jedna od replika koje izgovara Stojkovićeva, glasi, parafraziramo, patrijarhalno društvo ne trpi pobunu žene, ta vrsta pobune je neprihvatljiva. Lična hrabrost, iskorak, prihvatljiv je samo ako je to „za viši cilj, za opšte dobro”... Uostalom, ni sistem nema način da adekvatno, pravovremeno reaguje, moglo se čuti tokom razgovora, a u kome je učestvovala i Ljiljana Raičević, direktorka Sigurne ženske kuće. A, najviše kritika upućeno je na rad državnih institucija koje bi po slovu zakona trebale time da se bave, ali i medijima i njihovoj ulozi. Raičevićeva naročito negativno ocjenjuje rad sudstva i tužilaštva, ali i vrlo često nesolidaran odnos žena spram drugih žena, naročito onih koje trpe nasilje. Iz kritike nijesu bili izuzeti ni drugi državni i društveni akteri – školstvo, socijalne službe, pa čak i zdravstvo.
Razlog da urade jednu ovakvu predstavu, kaže Krnajski, bila je da na umjetnički način pokušaju da motivišu neku od žrtava nasilja da barem pokušaju prekinuti (na vrijeme) nasilje, da ne postanu još jedna statistička stavka.
- Prilikom rada na predstavi, kada sam pitala jednu socijalnu radnicu što mi možemo konkretno da uradimo, ona mi je rekla – pokušajte da osvijestite malo parče, mali kosmos oko sebe, da osvijesti problem i da ne ćuti, da ne okrene glavu ako nije njegov problem. Da prijavite komšiju koji nekog bije, i to svaki put, jer imate mogućnost anonimnog poziva, a imajte na umu da je nečiji život tada u pitanju – rekla je Krnajski, apelujući na publiku da ne bude pasivni učesnik nasilja svojim nereagovanjem koje nema opravdanja.
Predstavu je sinoć vidjela i publika u Nikšiću. Gostovanje je inicirala podgorička Sigurna ženska kuća, a uz pomoć Ministarstva za ljudska i manjinska prava i UNDP, Delegaciju Evropske unije u Crnoj Gori, kao i nekih ovdašnjih NVO. Ž.J.