Pjesme iz zbirke Borisa Bajića „Orfej u ekstazi” predstavljene su Pljevljacima u sali Gimnazije „Tanasije Pejatović”. Mnogobrojnoj publici obratili su se autor stihova, potom pjesnik Zoran Raonić, direktorica biblioteke Đina Bajčeta i Marija Knežević.
Govoreći o stvaralaštvu mladog pjesnika Bajića, Đina Bajčeta je istakla da je Narodna biblioteka „Stevan Samardžić” izdavač knjige, jer je namjera ove ustanove bila da podrži rad Bajića, kao perspektivnog pisca i dobitnika nekoliko književnih nagrada Biblioteke. Ona je istakla da će Biblioteka to i ubuduće činiti, prepoznajući u tom javni interes zbog kog je i osnovana, kao i na zadovoljstvo i korist građana Pljevlja.
– Čitajući ovu poeziju zaključila sam da u sebi ima nešto uznemirujuće, nešto svjesno provokativno kao mjeru jedne nove generacije. Zapitala sam se – odakle je iznio te svoje suze i kakvim se to glasom pridružio savremenom pjesničkom mnogoglasju?! Ni iz čega drugo do iz života samog, iz našeg savremenog andergraunda, strašnijeg ponekad od bilo kog mitskog podzemlja. Kakav je to svijet u kojem može biti da „pepeo žari i pali” (Feniks se obnavlja iz pepela, ali nije pepeo sam)!? U našu svijest pristižu pomisli na to da živimo u svijetu pervertovanih vrijednosti koje se kao takve zloćudo i zlokobno uzdižu puneći nam život nevrijednostima i stalno novim počinjanjima. Umjesto odgovora daju se ili sugerišu različite slike svijeta, naročito onoga koji zuri u nas iz TV ekrana sa svojim satanističkim karakteristikama, a sve okruženo idiličnom atmosferom gradskog predvečerja. Neke će istine pjesnik iskazati u neobaveznoj atmosferi redukovane fantazmagorije, pa se može pomisliti da su i same te misli neobavezne i neobavezujuće što, sasvim sigurno, nije tačno, kazala je Marija Knežević.
Za Zorana Raonića, Bajić poetskim jezikom priča naše vesele i nevesele priče, našu zbilju, nagovještava naša nadanja, uočava mogućnosti ali gotovo nikada ne nudi rješenja, što je, uostalom, dobro shvaćen zadatak poezije.
-Za razliku od mnogih savremenih pjesnika, pogotovu onih mladih, koji ključ poezije zatvaraju u nekakav pretjerani hermetizam, kad se puno toga kazuje, a malo šta kaže, kad čitalac te poezije u njoj ne može naći nikakvu smislenu osnovu – pa onda ni potku, i kad ni sam autor ne množe izaći na kraj sa onim što ga zaokuplja (ako, naravno, pjesma nije samo radi pjesme, radi pisanja) Boris Bajić ima i temu, teme, ima izrazit dar da to kaže na poetičan način, da temu – kroz izobilje markantnih detalja i odlično odabranih motiva uobliči u građu za smislenu pjesničku cjelinu…Autor otkriva cara da je go, on kaže da je kocka bačena, pa ko hoće da vidi nek vidi, ko neće – glavu u pijesak ili slušalice na uši, pa u strmine života do u besmisao. Ono što je najbitnije, Bajić ne ore plitko, pa ni onda kada barka po površini, po pokorici života, koja je takva „zahvaljujući“ današnjim tehničkim i tehnološkim čudima, koja okupiraju ljudska čula do otupjelosti – do nepoezije. Zato nas Bajić vodi po pijacama, oko rijeka i po njihovim mostovima, po kafićima, ulicama, raskrsnicama, do putokaza, po kućama, zgradurinama, terasama višespratnica, našim nekada najvećim vidikovcima… Pjesnik hoće da se okrenemo oko sebe, da zastanemo, da vidimo gdje smo to – a onda da se zapitamo šta nam valja činiti, kazao je Raonić.
Boris Bajić, pred prepunom gimanzijskom salom, zahvalio svima koji su pomogli da njegova prva knjiga ugleda svijetlo dana. Posebno je zahvalio Branki Kovačević koja je knjigu pripremila za štampu i izvanredno ilustrovala tako da, kako je kazao, predstavlja svojevrstan sinkretički umjetnički spoj. Bajićeve stihove okupljenima su kazivali učenici Gimanzije Teodora Milinković, Milić Dujović i Danilo Knežević.
B. Je.
)){kind=small}
