Ime Nikšićanke Radmile Bele Petković, bez imalo pretjerivanja, sinonim je za folklorne igre i koreografiju, a kroz njene „ruke” u gradu pod Trebjesom prošle su generacije djece i mladih ljudi. Jedina je žena profesionalni koreograf u Crnoj Gori za šta joj je zvanično prije tri godine stigao sertifikat od Udruženja folklornih ansambala Crne Gore i to za scensku primjenu nacionalnih igara. Dobila je Povelju od Kulturno-prosvjetne zajednice Crne Gore, kao i zahvalnicu od nikšićkog „Zahumlja” u kojem je 35 godina radila kao koreograf, ali i gdje je 1975. godine zajedno sa harmonikašem, inače inžinjerom po struci, Gojkom Nikolićem oformila istoimeno Kulturno-umjetničko društvo (KUD). Dobitnica je i brojnih drugih priznanja, čak sedam puta bila predložena za najveće priznanje grada, nagradu „18. septembar” koju nije dobila. Njen doprinos gradu i njegovim generacija prepoznale su i Dnevne novine „Dan” čiji marketing je nagradio kompletom knjiga Iva Andrića koje je Petkovićevoj uručila Nada Janičić, referent u toj službi u Nikšiću.
– „Zahumlje” je uvijek bilo fer prema meni i privilegija je bila raditi u toj instituciji. Međutim, oni meni danas kažu „vi ste institucija” jer je folklor gotovo po cijelom svijetu predstavljao „Zahumlje”. KUD je bio poznat u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, znali su svi ko smo i odakle dolazimo. Danas u društvu rade moji učenici i ponosna sam na njih. Djeca su me jako voljela, oni su danas već momci i djevojke, dođem u „Zahumlje” a oni priđu i grle me. E, to je meni najveći poklon. Za nagrade i priznanja nikad ništa nisam radila već iz velike ljubavi. Čitalac sam „Dana” i moj sin Dejan redovno vaše novine donosi u naš dom. Zadužili ste me jer ste me se sjetili, a vaš poklon me je izuzetno obradovao, ispričala je Petkovićeva.
Najveća američka plesačica Marta Grejem za ples je kazala da je to tajni jezik duše, a Bela tim jezikom „govori” od ranog djetinjstva. U njenoj porodici bilo ih je sedmoro djece. Roditelji su joj bili učitelji i voljeli su da igraju, pa je ona, kako je ispričala, već sa pet godina života od oca Luke Dubljevića, koji je bio osnivač škole na Velimlju kod Nikšića, naučila „ruski kazačok”. Po završetku osnovne otišla je u Beograd gdje se upisala u srednju baletsku školu „Lujo Davičo”, gdje joj je pedagog bila čuvena primabalerina Nina Kirsanova. Međutim, školu je morala da napusti sa treće godine jer joj je umrla majka, što ju je vratilo u rodni Nikšić. Iako je klasični balet njena velika ljubav, u Beogradu je u KUD-u „Polet” učila folklor, a bila je talentovana i za solo-pjevanje od čega je, kako kaže, pobjegla. Međutim, po povratku u rodni grad njene „gumačke gene” po baki Stani Mijuškovcić, koja je svojevremeno igrala u „Balkanskoj carici” probudili su Sabrija Biser, hrvatski glumac i reditelj, i reditelj Zoran Panić koji su je pozvali da igra učenicu u komediji „Luda bolest ljubomora” u Nikšićkom pozorištu. Iako je teško pristala, uslijedile su i brojne druge uloge u predstavama, ali se taj dio njenog angažmana završio nakon godinu i po jer je Nikšićko pozorište prestalo sa radom. Onda je „došlo” „Zahumlje” i ono što ona najviše voli i gdje je provela najveći dio svog života. Uporedo sa radom u toj ustanovi, tajnim jezikom duše volonterski je učila đake gotovo svih škola u gradu.
- U „Zahumlju” sam prvo radila sa odraslim, a onda i sa djecom. Sama sam držala i tu najmlađu grupu ali i postavku „A” i „B”. Sve smo radili, i ritmiku, klasični balet u nikšićkom „Domu pionira” gdje mi je Vojo Vuković bukvalno dao odriješene ruke, pa sam išla u Beograd da kupujem polaznicima baletske haljinice i patike za prste. Radila sam u Muzičkoj školi, a časove folklora, ritmike, modernog i klasičnog baleta, kao i raznih plesova držala sam u Domu vojske za djecu i građanstvo, kao i plesnu školu na fakultetu i u Sredoj mašinskoj školi. Nisam ih učila samo igri, već sam znala sa njima da sjednem i razgovaram, znači obrazovala sam ih i vaspitavala onako roditeljski, kazala je ona.
Brojne njene koreografije koje je postavila i danas se igraju, poput „Glamoča” koja je davnih osamdesetih u Poljskoj, naravno u izvednbi KUD-a „Zahumlje”, u konkurenciji sedamnaest zemalja osvojila prvo mjesto. To „nijemo, gluho kolo” nazvano je tada „biserom festivala”. Petkovićeva tokom svog rada u „Zahumlju” najviše hvale ima za svoje nekadašnje asistente kao što su Momo Mijović i Miodrag Ćetković, a posebno za Slavoljuba Jokića koji je preminuo prije nekoliko godina. B.Brašnjo


Igra u srcu

Iako broji sedamdesetu godinu života još igra. Kako je ispričala, to radi uglavnom sa rekreativcima koje manje zanimaju balet i moderni plesovi, već ponajviše folklor, ali ona uživa u tome. Kako je naglasila, biće onako kako joj je prije dosta godina rekao njen sugrađanin, novinar i aforističar pokojni Milan Dugo Krivokapić: „Ptice umiru pjevajući, a Bela Petković igrajući”.
– Nedostaje mi aktivniji rad, ali opet zaigram pomalo sa rekreativcima. Dok god me noge budu služile ja ću igrati, naglasila je Petkovićeva.
Majka je četvoro djece, i baka desetoro unučadi i gotovo svi imaju po neki bakin talenat, ali su ponešto i naslijedili od oca i djeda, Belinog supruga Neba Petkovića koji je bio nastavnik u muzičkoj školi u Nikšiću, imao je i svoj orkestar „Đetići” koji je svuda nastupao, a inače je bio multiinstrumentalista.