Omaž nedavno preminulom književniku Miodragu Mišu Tripkoviću upriličen je u okviru Tribine „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore, u Duhovnom centru „Simeon Mirotočivi” u Podgorici.
– Otišao je monah srpskog jezika, čovjek čija je spoljašnjost zaista podsjećala na monaha. Miodrag Mišo Tripković opjevao je sve boli ovoga naroda, sve tragedije i muke. Pisao je isključivo po diktatu svoje savjesti i bio je zagledan u jedno ljepše pjesničko nebo. Bolje da je izgorela jedna biblioteka u Podgorici, nego što je otišao Miodrag Mišo Tripković, koji je sve što je radio, radio za dobrobit Podgorice i Crne Gore – kazao je u svom obraćanju protojerej mr Predrag Šćepanović. On je dodao da se Tripković perom borio protiv boli narodne duše.
– Mišo je bio višegodišnji novinar, reporter i kolumnista dnevnog lista „Pobjeda” i „Dan”. Za cjelokupan novinarski opus i kreativan rukopis, kojim je, na osoben književno-esejistički, eristički i pjesnički način obilježio stranice crnogorskog novinarstva, na moj predlog, dobio je nagradu za životno djelo Saveza novinara Srbije i Crne Gore. Superiornošću mišljenja i brižljivo-zavodljivom jezičkom artikulacijom, Miodrag Tripković je, pogotovo svojom kolumnom „Noćna svetiljka” koju je skoro dvije decenije ispisivao na stranicama „Pobjede”, a jedno vrijeme i u dnevniku „Dan”, odveo svoje čitaoce iza granice čudesnog, u one predjele gdje se životno i književno stapaju i postaju jedino moguća priča, vlastitom krvlju ispisana – kazao je predsjednik UKCG Novica Đurić.
On je dodao i da se Tripković dokazao kao vjerni svjedok vremena.
– Mogu reći, smijem, pomalo neoprezno, kako i pristoji pjesnicima - Mišo je bio, Mišo je zauvijek - kršteni Helen. Mišova Poezija je Krštena knjiga sa talasima helenskog duha. Da li je i „Gorski vijenac” jedna krštena helenska poema kojoj po ljepoti i istinskom putovanju nema ravne u Vječnosti. Mišo je, kako to već znamo vaspitan na Velikoj Poeziji, ali i na Poeziji svojih predaka - od Njegoša do Starca Milije. Ništa manje ni na Manastiru Morača, i na priče o svom đedu Novelji – kazao je pjesnik Ranko Jovović. On je dodao da je Tripkoviću „sveti srpski jezik bio ikona”.
- Od onog trenutka kada se Tripković preselio u bolji svijet, više ništa nije isto. Pred Tripkovićem se nije zloupotrebljavala riječ. Bio je potomak Vladike Rada, osoben po tome što je onog trenutka kada se pojavila njegova prva pjesma bio kompletan pjesnik, sa velikim „P”. On je bio i poseban Njegošev potomak i po tome što je svjetske velikane pisane riječi spojio sa Njegošem, učinivši ih sabraćom našeg duha – ocijenio je književnik i književni kritičar Perivoje Popović. On je istakao i da u „poeziji najuspješnijeg artiste savremenog crnogorskog pjesništva nema nijedne prosječne, a kamoli slabe pjesme”.
– Malo je pjesnika, naime, koji su počeli tako upadljivo. Sa prvom knjigom „Potom otići”, Tripković odmah ulazi u antologije, odmah u čitanke i lektire. To je znak, vrlo pouzdan, da se radi o rođenom pjesniku. „Potom otići” Tripkovićeva je i prva, i središnja, i poslednja pjesma, odnosno epitaf. Kroz nju struji sve što je karakteristično za Tripkovićevo pjesništvo – kazao je književnik Bećir Vuković.
Urednica Tribine „Riječ”, pjesnikinja Milica Kralj, istakla je da je Tripković pjesnik o kome se govori u sadašnjem i budućem vremenu.
– Crnilo mastila, prozračno/elegično lelujavi bljesak suza i teška nevidimo pulsirajuća žila krvi, izrasla iz korijena zemaljskog ploda, a stremi nebesju – to ishodište i jeste orfejski glas, orfejsko nadahnuće pjesništva i života Miša Tripkovića – smatra Kralj, koja je i čitala Tripkovićeve stihove.
Izdavač Miodrag Kujo Novović, koji je poklonio gostima Tripkovićevu knjigu „Kapija Podgorice”, kazao je da je upravo taj autor glavni krivac zbog koga je i zavolio poeziju, dodavši da je ,,Mišo u toj knjizi pisao o Podgorici koja je imala dušu”. Dragoljub Duća Milačić je kazao da je Tripković ,,sagorio u pjesničkom ognju, postavši oganj svoje generacije”.A.Ć.


Kaplja pjesničkog ognja

– Mastilo Miodraga Tripkovića još se nije ohladilo, radijacija njegovog prisustva se još osjeća. On je često smetao svojoj poeziji, a sada je ona na miru od njega. To što je on u njoj ostavio, to se sada na miru može sagledavati. Kada je u pitanju Tripković, on je pisao onoliko koliko je imao šta da kaže, sa pjesničkom autentičnošću. U sebi je sadržao kaplju pjesničkog ognja koji riječima daje smisao, ljepotu i mjeru. Bio je probranih riječi i nije se igrao pjesničkom suštinom – kazao je književnik Milutin Mićović u svojoj besjedi.


Posveta

– „Što sam pisao, pisao sam. Mislim da je vrijeme da zaćutim”. Tako mi je moj drugar Miodrag Tripković napisao u posveti svoje zadnje knjige. Eto, i da mi nije to napisao, izgleda da mu je tako već bilo pisano. Kada me 13. decembra neuobičajeno rano nazvao prijatelj, pjesnik Ranko Jovović, njegova prva riječ bila je suza. Ona strašna suza odbjegla iz „Divljeg plača”. Čovjek nije plačljiv pa pomislih da se srušio svijet. Ja znam da je smrt čovjeka jedina riječ uz koju ne može stati ni jedna ravna njoj pa sam zaćutao. Kao da je znao da očekujem objašnjenje, rekao je: „Noćas u snu, jeknuo je i nestao”. Kao u pjesmi, pomislio sam, znajući da su i njegove pjesme odapete iz krika, još prije njega stigle na nebo gdje ga, vjerujem, čekaju kao sjaj i slava – kazao je Ilija Lakušić.