Poezija koju je pjesnikinja Dubravka Jovanović pjevala u zbirkama „Dijalog postanka”, „Kamenov cvat”, „Na šotani bokeljske otmenosti”, „Boka plavo ćuti”, procvjetali su u njenoj najnovijoj zbirci, koja nosi naziv „Pontapeti”. To je bokeljski izraz za fini prsni ženski nakit, ukrasni broš ili iglu, pandan „bašliji”, kako je zovu na sjeveru Crne Gore, izraz kojim je poetesa, htjela da spoji tradiciju i moderno doba Kotora i Boke Kotorske. Rijetkim filigranima ukrasila je sumornu svakodnevicu i ljubitelje stiha potsjetila na riznicu starih vrijednosti, nasuprot sumornoj svakodnevici konzumerizma koji polako guta grad svjetske baštine. Ustajući, pjesnikinja je na nogama pozdravila prisutne stihovima posvećenim Blaženoj Ozani, čuvarici, braniteljici ovog „najgradskijeg grada u našoj prelijepoj državi”.
- Ovaj grad je poezija i sam je piše, a kome malo nerv jače zadrhti pred prolaznošću ovoga svijeta, pa vrijednosti za vječnost prepozna, lakše mu je, kada može da zaustavi komadiće malih, velikih života i da ih stihom ovekovječi. Ovu slanu ariju, ovaj miris drevnoga grada, njegove ure i aure, ljude i užance, moje mladosti, ali i ovovremenih slika grada u kome vapori fišćaju, golubovi i mačke za sreću šotobraco prolaze kaletama i ja ih nervom i perom međ` stranice knjiga smiještam. Želim da „Pontapeti” ostaju i ne mirim se sa novim kolurima i mjerama starih kotorskih krovova, izmijenjenih obala novom gradnjom i oburdavanjem brda, novoga jezika, muzike koja je to najmanje, konfužiona koji nema atmosferu, potrošačkoga duha ljudskoga lica koje su ispisali umor i halapljivost. Moj Kotor i moja Boka i vaš, dragi moji Kotorani i svi vi koji nijeste iz Kotora, ali ga tako volite i doživljavate, jeste poezija starinom, vrijednostima, tradicijom koju piše svaki kamen, kome je trajanje milenijumsko - kazala je poetesa.
Uz nadu da su sve tranzicione promjene svuda u svijetu ipak prolaznost, a da su iskonske vrijednosti – vječnost, dodala je da je lako pisati i dijeliti doživljaj njene nove knjige sa prisutnima, kojima na licu „čita dobrotu, malo sjete za pasanim vremenima mirnoga grada i njegovoga šarma”.
Poezija Dubravke Jovanović je „leksičko blago koje se prepoznaje po zvuku”, primijetila je profesorka mr Aleksandra Vuković, dodajući da je Dubravka njena duhovna srodnica i „rizničarka onog starog”, te da su žene poput nje „karijatide potrebne Crnoj Gori”.
Prepoznajući vrijednosti njenog pjesničkog i leksičkog izraza, na inicijativu kulturnih poslenika kotorske Biblioteke i čitaonice, Ministarstvo kulture je finansiralo izdavanje ove knjige, s obzirom da je Dubravkina poezija „poj slavuja koji sjajno zvuči, ali se jako rijetko čuje”, kako je istakao novinar i publicista Slavko Mandić.
Mašo Čekić, novinar i publicista „napravio je đir” Dubravkinim stihovima čitajući njene pjesme. Pjesme koje je komponovao Zoran Proročić na njene stihove pjevale su članice ženske klape „Bisernice Boke”, (doduše na „plejbek”, što baš i nije u duhu bokeške tradicije). Vokalistkinja Dragana Bokan je „pjesmom ovjerila” najnovije Dubravkine stihove..M.D.POPOVIĆ