Gost Beograda ovih dana je proslavljeni italijanski pisac Klaudio Magris, Romansijer, pripovjedač, esejista, dramski pisac, književni istoričar. Njegov roman ,,Dunav”, prva knjiga koju je napisao prije trideset godina, predstavljena je na konferenciji za novinare u izdavačkoj kući „Arhipelag”, koja je u izdavač ovog djela na srpskom jeziku.
Klaudio Magris slovi danas za jednog od najznačajnijih savremenih pisaca u svijetu, a knjige su mu prevođene gotovo na sve svjetske jezike. U intervjuu za „Dan” Magris govori o svom romanu inspirisanom Dunavom, o Beogradu, o Evropi danas...
– Naš život je sačinjeni od svih detalja, iskustava koje smo stekli u njemu, ali i od svih iskustava koja smo samo naslutili, ali nismo bili spremni da im izađemo u susret. Neizjavljene ljubavi čine istoriju našeg života. Često se pozivam na hasidsku misao koju sam usvojio kao istinu svoga života: „Čovjek je nastao iz praha, i u prah se vraća, ali to nije razlog da između toga ne popije poneku čašu dobrog vina” - kaže proslavljeni pisac.
●Kako je nastao roman „Dunav”?
– Roman „Dunav” i knjiga novela „Mikrokosmosi” jesu dva putovanja kroz prostor i vrijeme. Kao što je to i „Odiseja”, jer svako putovanje jeste jedna vrsta odiseje. U „Mikrokosmosima” sam se posvetio Mediteranu. Na Mediteranu sam odrastao, tu živim čitav život, Mediteranu se stalno vraćam. I želio sam da u ovim novelama ispričam sve te male mediteranske priče, ponekad sasvim skrovite, po pravilu unutrašnje priče koje su obasjale moj život i živote tolikih ljudi na Mediteranu. U „Mikrokosmosima” sam nastojao da ispričam koncentrične priče, od povijesti jednog parka, jedne ulice ili jednog kafea do povijesti čitavog grada, zaliva, potom široke mase Mediterana. Tako da se od Trsta udaljavam veoma mnogo, da bih mu se u pričanju ponovo vratio. Priča u romanu „Dunav” je drugačija. Tu putujem od izvora do ušća Dunava, nastojeći da sagledam istoriju i sadašnji trenutak te velike evropske rijeke. Idući od grada do grada, od mjesta do mjesta, od jedne do druge dunavske misterije, iznova sam se uvjeravao kako Dunav ne samo da prelazi sve granice koje su ljudi smislili ili postavili već upija u sebe glasove, jezike, iskustva, kulture, istoriju, samo trajanje. I, tako je moj Dunav odiseja kako po istoriji, tako i po savremenosti ključne rijeke za evropsku istoriju.
●Dunav, jasno je, spaja narode, države i ne priznaje granice kao što vidimo i u Vašoj knjizi. Stvarnost tu činjenicu, na žalost, umnogome demantuje. Šta Vi mislite o tome?
– Vidim, naravno, duboku evropsku krizu i zbog toga sam strašno zabrinut. Možda to sada djeluje kao utopija, ali u ovom istorijskom trenutku i usred mnogih opasnosti koje su se ustremile na Evropu, mislim da je jedino rješenje jedinstvena evropska država, neka vrsta Sjedinjenih Evropskih Država. Danas je Evropska unija previše neefikasna i nejedinstvena, sa mnogo birokratije, to nije rješenje koje nas može zadovoljiti. Ja sam evropski patriota i vjerujem da bi neuspjeh Evrope bio katastrofa.
●Prilikom susreta sa novinarima povodom predstavljanja romana „Dunav” izjavili ste da se u Srbiji i Beogradu osjećate kao kod kuće, budući da je mnoštvo toponima u Vašem romanu baš sa ovih prostora. U kojoj meri je ovdašnje dunavsko priobalje utkano u Vašu knjigu?
– Kada dođem u Beograd osjećam se kao da sam došao kući. Svi kažu da je Dunav knjiga mog života. Ako je tako, a izgleda da jeste, onda je Beograd i njegov dio Dunava ključni dio mog romana, sama kičma ove knjige. Negdje sam već napisao da je ovaj komad univerzuma između Novog Sada i Beograda najvažniji za nastanak mog „Dunava”. Tu je toliko istorije i iskustva, trajanja, trudio sam se da u „Dunavu” sačuvam i oživim tu istoriju i da je upišem kao sastavni dio šire evropske priče. Ovi krajevi su, poslije pisanja „Dunava”, proživjeli još mnogo istorije, kao nijedni drugi u savremenoj Evropi. Da danas pišem „Dunav”, pisao bih i o toj najnovijoj istoriji na ovdašnjim obalama Dunava.
●Kako ste postali pisac?
– Svoju prvu prozu, kratki roman „Nagađanja o jednoj sablji”, dugo sam nosio u sebi, ne znajući da će od nje ikada postati knjiga, a pogotovu da ću ja postati pisac. Bio sam profesor, pisao sam eseje i naučne studije, mislio sam da je to moj život. Jednog dana sam u Veneciji ispričao Horheu Luisu Borhesu tu priču koja me progoni od mog djetinjstva. Naime, kao dječak sam video i zapamtio slike Kozaka koji su blizu Udina, u Furlaniji, u dva-tri seoceta, u nekim čudnim i smiješnim uniformama, čekali šta će da bude sa njima na kraju Drugog svjetskog rata. Ti Kozaci su se povlačili po Evropi pred Crvenom armijom, a Njemci su počeli da ih zloupotrebljavaju obećavajući im da će im dati njihovu državu ako se budu borili na njihovoj strani. Ta država se stalno pomjerala lijevo-desno po Evropi, sve dok se nije ukazala pored Udina, na padinama Alpa, u ta dva-tri seoceta negdje potkraj 1944. godine. Kozaci su, u zamjenu za tu državicu, dobijali uglavnom ponižavajuća zaduženja. Njemci su odnekud iz Berlina doveli Krasnova koji se proglasio za kozačkog atamana i u jednom malom hotelu u jednom od tih sela napravio je svoj dvor sa poslugom i sa znacima vladarskog dostojanstva. Sve je to bilo malo i sirotinjsko, ali se Krasnov u svemu tome ponašao kao pravi vladar sa punim vladarskim dostojanstvom. Kada se pojavila Crvena armija, ta kozačka država se raspala, Kozaci su se predali Britancima, ali su ih ovi izručili Rusima. I tu se događala strašna tragedija. Mnogi od tih Kozaka su se sa pordicama bacali u Dravu, samo da ne bi pali u ruke Crvenoj armiji. Oni koji se nisu bacili su strijeljani ili odvedeni u gulage. Za Krasnova se dugo vjerovalo da je poginuo u poslednjoj kozačkoj bici u podnožju Alpa. Ali kada su otvoreni arhivi, godinama kasnije, utvrdilo se da je on zarobljen, odveden ju Moskvu i tu poslije suđenja javno obješen kao veleizdajnik. Svejedno što je istorijska istina o njemu poznata, mnogi stanovnici Furlanije koji se sjećaju Krasnovljevih atamanskih dana radije su vjerovali da je on poginuo u bici, tu na njihovoj rijeci. Moram priznati da sam i ja, kao pisac, osjećao da više vjerujem tim lokalnim pričama nego zvaničnoj istoriji. I, ta strašna drama Kozaka kojima se istorija surovo poigrala nije mi dala mira. Ispričao sam tu priču Borhesu, misleći da mu tu priču poklonim, kako bi je on napisao. Kada sam kazao cijelu priču i otrkio svoju namjeru, Borhes mi je rekao: „To je priča tvog života, ti moraš da napišeš tu priču.” I tako je svjetska književnost ostala siromašnija za jedno remek-djelo Horhea Luisa Borhea, ali sam ja, na Borhesov nagovor, došao do svog književnog glasa. Napisao sam kratki roman „Nagađanja o jednoj sablji” i tako postao pisac.
M.MILOSAVLjEVIĆ

Nova lica rađaju nove knjige

● Na čemu trenutno radite? Hoće li se na srpskom jeziko skoro pojaviti Vaš novi roman?
– Krajem oktobra objavio sam novi roman, „Obustavljen postupak”. Moj izdavač, „Arhipelag”, rekao mi je da će roman biti objavljen u Srbiji do kraja ove godine. Sada dosta putujem zbog promocija romana. Trenutno ne pišem novi roman, ali sigurno svi razgovori, nova lica, nova iskustva oblikuju u meni neku novu mogućnost pričanja.