Najnovija knjiga ogleda Selimira Radulovića, pod naslovom „Svetlo iz očeve kolibe”, objavljena je neposredno pred Božić, u izdanju kuće „Dosije” iz Beograda. Riječ je o djelu koje razmiče starozavjetnu i novozavjetnu zavjesu i ukazuje na nevesele prizore savremenog svijeta i na metežni lik savremenog čovjeka.
– Drama savremenog čovjeka i savremenog svijeta samjerljiva je u temi vidljivog i nevidljivog. Sve ono što je danas vidljivo mjeri se i vrednuje, a ono što je nevidljivo, previđa se i zanemaruje. A, od tog nevidljivog, skriveno-sklonjenog, zavisi sudbina savremenog čovjeka i savremenog svijeta. Prisjetimo se, na tren, ilustracije radi, fragmenta iz Davidovih psalama (21,7) – Ja sam crv, a ne čovjek. Za one koji su sve znali, a nisu govorili, koji su i danas na sveosvijetljeno nebo uzdignuti, skriveno značenje navedenog fragmenta je isto kao kada On kaže – Ja sam Bog, a ne samo čovjek. Onaj koji je skriven otišao tada, zapravo dolazi, budući se istinski otkriva. On koji se, otkrivajući se, skrivao i skrivajući se otkrivao, ostaje skriven i poslije otkrivanja i otkriven i poslije skrivanja. Stoga se u Jevanđelju po Luki (24,31) i veli da čim su Ga prepoznali, na putu za Emaus Njega nestade! Postavši nevidljiv, pošto su ga poznali, On zauvijek ostaje sa svojim učenicima – na nevidljiv način biva viđen – kaže u intervjuu za božićni broj „Dana” Selimir Radulović.
● U čemu je suština drame savremenog čovjeka?
– Savremeni čovjek posjeduju višak smisla samo za vidljivo, za otkriveno. On zaboravlja da su svi darovi koje ima, unutrašnji i spoljni, i vidljivi i nevidljivi, Božji darovi, a ne naši. Prisjetimo se, opet, riječi Gospodnje – Bez mene ne možete činiti ništa (Jn. 15,5). Ako hoće da dođe do istine, odnosno, da se spase, jer je u poznanju istine, zapravo spas, savremeni čovjek mora da se suoči sa značenjima koje se nahode iza dveri nevidljivog.
● Kako uspostaviti kakvu-takvu mjeru sposobnosti identifikacije savremenosti, sposobnosti istinskog razlikovanja?
– Onako kako, recimo, Sveti i ravnoapostolni Nikolaj Srbski svjedoči o neodoljivoj sili pravde. Ako pravdu, veli on, sagoriš ognjem i razviješ na četiri vjetra, pa odeš da spavaš, kad se razbudiš, a ono oko tebe pravda uzrasla i uzdigla se kao preteća gora. Car koji je i pjevao i vladao, koji je jeo pepeo kao hljeb i piće suzama rastvarao, ovako pravi razliku između pravednika i bezbožnika – prvi je kao drvo usađeno kraj potoka koje rod svoj donosi na vrijeme i list mu ne vene, drugi je, pak, prah kojega rasipa vjetar.
● Savremeni čovjek i savremeni pjesnik, izgleda, dijele istu sudbinu...
– Savremeni pjesnik, koji, iz vanvremenske perspektive, ovjerava promjene na licu 21. vijeka, suočen je s iskušenjima istinskog zla. Samo što smo, koliko-toliko, umakli pred razjapljenim čeljustima veličanstvene gadosti, koja je seirila gotovo čitavim 20. vijekom, suočili smo se s novim iskušenjima. Za srpski narod se, u minulih četvrt vijeka može reći isto što je izgovorio Fjodor Ivanovič Tjutčev povodom stradanja ruskog naroda – neizdrživo on danas izdržava! Pokušavajući da obnovi duhovno-duševne korijene, da ostane vjeran i sebi i Bogu, on se povija, ali se nije dao slomiti. Kao da se srpsko društvo, u epohi prokletstva, nevoljnije od drugih, oslobađa teško izbrisivih tragova komunizma. Nama je neophodna temeljna obnova duše. Nalog je dana, zapravo, vječni nalog – tražiti i naći nove puteve ka Bogu, vjeri, molitvi. Istovremeno, neophodno je zaboraviti sveobavezujuće političko praznoslovlje i ideologizovane (evropejstvujušće) narative o demokratiji i slobodi.
● Ako je na zemlji tako neveselo, kako stoji stvar s nebom?
– Na nebesima su mnoga znamenja koja su bogomdana za poeziju i pjesnika. O njima se sanja, ona se odgonetaju – manje su predio znanja, većma predio oniričkog. Nigdje se, kao na nebesima, ne objelodanjuje ukrštaj velikog i malog, odnosno, malog i velikog. Jedan trepereći gest velikog pjesnika veoma lako legitimizuje mjeru božanskog u tek izrasloj travci ili onaj tren kad drvo, mrazno, dodirom oživi mili zrak sunčev.
Pjesničko nadahnuće ima tu moć da, uspostavljanjem novog poretka nebeskih znamenja, obnovi pomalo zaboravljenu dušu svijeta. Pjesma je prasak ćutnje koji omogućuje budnoj ćutnji da živi. Njena mjera je neiskaziva. Pomislite samo koliko je oskudno živo trajanje u odnosu na trajanje koje je stvoreno u pjesmi. Hoću reći da je rad pera koje pjeva, koje hvata zvuk, i nijemi i čujni, harmonizovan s radošću daha, s vjerodostojnom srećom disanja.
● Kako danas, osvrćući se unazad, vidite svoj pjesnički život?
– Osvrćući se, kako Vi kažete, unazad i samjeravajući sve ono što sam kao pjesnik ostvario, moram reći da su mi, dugo vremena, mnoga vrata bila zatvorena, ali da sam imao sreću da su se, u pravom trenutku, otvorila ona koja otvaraju sva druga. To su vrata Onog u čijem je vrtu sve jedinstveno – i miris drveća, i poj ptica i boje zrelih plodova. Više svega – dar svjetloizlivanja za sve nas. Sada, makar na tren, pomislim da nisam, krešući, a ne sakateći drevno drvo, ostavio sebe neposvjedočena. I da Gospod zna da činim sve što mogu. I kap neznatna, kad dugo kaplje, probija kamen neprobojni!
● Kakva su Vaša sjećanja na Božić, u vrijeme dječačkih dana, u zavičaju, na Cetinju?
– Vaše pitanje, i na tome sam vam veoma zahvalan, omogućuje mi da se prisjetim žene čiji je dom, o Božiću, obasjavao Ivanbegovu ulicu na Cetinju. Riječ je o počivšoj Iki Pajević, komšinici, koja nas je okupljala o Božiću, premještajući nas, na tren, u rajske predjele – slama, obilje slatkiša, voća, upaljena svijeća... Kao kiša što, silazeć’ s neba, probija najdublji sloj zemlje i obnavlja korijenje, usahlo i iznemoglo, tako je i ova bogoljubiva i bogočežnjiva žena imala višak smisla za mlade duše koje su se, goreć’ i svijetleć’, s krilima tek izraslim, premještale u situ nebeskom, upućujući nas, svecjelim svojim bićem, u jedinstvenu školu života, u kojoj smo naučili da se ne mijenja zlato za blato. Sve se to, u vremenu kada je duša na pamuk čupana, zahvaljujući njoj, urezalo u dječju dušu. Danas mi se čini da je tadašnji bojažljivi dječji šapat prerastao u neprestani šapat o Tvorcu, podsjećajući nas da sveta duša grije na hiljade drugih duša. I siguran sam da tada nismo gledali uz pomoć zjenica i kristala, već uz pomoć srca koje voli i da smo bili pod budnim okom Aljoše Karamazova, koji je lovio svaku našu riječ, provjeravajući da li, u nama, još uvijek, leluja i gori vatrica vjere!
● A danas? Kako se dočekuje dan Hristovog rođenja u maloj koloniji Radulovića u Novom Sadu?
– Danas je to prilika da se svi (sinovi i unučad), krilati i bestjelesni, saberemo kao djeca voljena, krotki i prema svojima i prema tuđima, sa sviješću da je život u ljubavi mjera živoga prisustva Gospoda u nama. To je dan kad ne govore usta, već srce, kad se svijet ne dijeli na lijevi i desni, na progresivni i regresivni, na Istok i Zapad, već ga poimamo, prosto-naprosto, kao svijet Božji. To je dan kada se prisjećamo da su živi ne samo oni koji su naši savremenici, koji su živi, nego i oni od kojih smo sve naslijedili, koji su za Boga živi.
Savremeni svijet se množi i raste brojem, ali ne ljepotom i darom života. Sjećajući se Onog čije je lice, na Tavoru, sijalo kao sunce, a haljine bile bijele kao svjetlost, smještamo se u vjekovječito okrilje velike porodice koja se pričešćuje iz jedne Čaše! I, nadalje, hodajuć’ po talasima, sanjamo mirnu luku, s riječju na usnama – u Hristu je sve što je lijepo. I ta riječ je i naša odjeća i naša slava. Nauka naša, sve naše. I tu riječ anđeli osluškuju. I toj riječi se anđeli raduju.
Mila MILOSAVLjEVIĆ


Naučimo da praštamo

● Šta, najprije, treba da uradi savremeni čovjek da bi došao k sebi?
– Isto što i Mojsej koji je, korakom prostim, pratio ovce Jotorove, skidajući obuću s nogu svojih. Ako hrišćanski mislimo naša je dužnost da volimo jedni druge. Ne kaže se bez razloga – ko je ljubav ostvario čitav je zakon izvršio. Ali, pogledajmo oko sebe, pa pronađimo makar jednog čovjeka koji ne živi za sebe, nego za drugoga, pronalazeći tako sebe u Onom koji je sve i sve preukrasio. Da li je savremeni srpski (i evropski) čovjek drugog desetljeća 21. vijeka takav? I da li samoljubiv čovjek može biti bratoljubiv čovjek? Provjerimo, nadalje, da li se klonimo jezika zla, da li volimo neprijatelje kao prijatelje i prihvatamo prekore kao pohvale? Da li, većma, volimo siromaštvo od bogatstva? Kada se suoči s ovim pitanjima savremeni srpski (i evropski) čovjek suočiće se s mrtvacem u sebi. I zavapiće – Gospode, spasi nas, pogibosmo!
Neophodno je da naučimo da praštamo, budući riječ oprosti parališe neprijatelja i daruje izgubljeni mir. To je ono malo kvasca koje zakvašuje svo tijesto djece zemaljske – Eve, poslije neposlušnosti i Adama, poslije pada. Dotle ih je doveo bunt samoljublja. Bez unutrašnje ljubavi, krotosti i smirenja tašti su i uzaludni svi podvizi naši.