Vrijeme ne može da se vrati. Zato sad, ovog trenutka, zagrlite svoje bližnje, poljubite dijete, kažite svojim roditeljima da ih volite, uradite nešto za sebe, pričestite se. Srećan Božić! Hristos se rodi! – s ovom porukom za Novu godinu i Božić počinje praznični intervju za „Dan” glumac Ivan Bosiljčić. Ovaj dobri momak lijepog izgleda ušetao je u sve domove i osvojio publiku i srca dama tumačeći kapetana Nenada Aleksića u „Ranjenom orlu”, a pred kraj ove godine još jednom je potvrdio raskoš svog talenta igrajući grofa od Lestera u „Mariji Stjuart” i Getsbija u „Velikom Getsbiju”, premijernim predstavama u matičnom beogradskom Narodnom pozorištu i zemunskom Madlenijanumu.
Jedan od najpopularnijih srpskih glumaca ulogu Getsbija, koga je u filmu Sidnija Polaka tumačio Robert Redford, a Leonardo di Kaprio u adaptacija Baza Lurmana, donosi na sebi svojstven način, onaj koji mami aplauz. Međutim, za razliku od Getsbija, priznaje da ima sreću da nije visoki kapitalista, da ne živi luksuznim životom i da je to jedna od stvari zbog kojih je srećan što živi u Srbiji.
– Prošle godine sam bio u Njujorku i vidio sam kakva je to furija. Ovdje još mogu da budem i otac i radnik, umjetnik i dobar suprug, jedno ne isključuje drugo. Vjerujem da je ovo sredina koja je zadržala potencijal duhovne vrijednosti i toga se nikada ne bismo smjeli odreći – konstatuje Bosiljčić.
● Kako je biti Getsbi, makar na pozornici, i da li ste nešto od tog lika koji ste upravo premijerno donijeli beogradskoj publici pod svodom Madlenijanuma, osjetili u sebi?
– Džej Getsbi nije samo književni lik, on nas upućuje na samoispitivanje i susret sa sobom. Svako od nas bi trebalo da se zaustavi, ako još to može, i promisli koliko ga grozničavo vrijeme u kome živimo odvojilo od Življenja, gdje su se zagubili naši snovi i vjera. Postoje stvari koje se ni po koju cijenu ne smiju prodati, jer ,,...proroštva će nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati. A sad ostaju vjera, nada, ljubav, ali od njih najveća je ljubav”.
● Igrate u velikim predstavama, kapitalnim djelima, najčešće u glavnim ulogama. Znači li to da Ivan Bosiljčić prihvata samo takve role?
– Zabluda je da su glumci izbirljivi. Ne zaboravite da smo mi oni koji čekaju da budu izabrani, što nas dovodi u poziciju da duboko poštujemo svaku ulogu koju dobijemo. Trenutno na repertoaru imam jednak broj velikih uloga i manjih u kojima sam podrška vodećim rolama kao npr. u predstavama ,,Marija Stjuart”, ,,Jadnici”, ,,Izbiračica”, ,,Srpska trilogija” i to ne umanjuje moju radost bivstvovanja na sceni.
● Kada je riječ o ulogama u Madlenijanumu, šta je veći izazov, drama „Veliki Getsbi” ili mjuzikli „Jadnici” ili „Rebeka”? Sve su veliki naslovi, svaki spektakl za sebe...
– Svaki je bio izazov za sebe, susret sa temama života i smrti mi je bio na duhovnu korist. Ono što je zajedničko za sve ove priče je da one pred gledaocima otvaraju filozofske teme, ali i nude nadu i katarzu. To nije vrsta teatra poslije koga odete preplašeni kući u želji da se sa nekim posvađate.
● Kažu da je istorija učiteljica života, a koliko je to i gluma u kojoj se nauči i izgovori filozofskih i umjetničkih misli velikana pera?
– Ispostavilo se da je zvanična istorija relativna stvar, jer je pišu pobjednici, tj. moćnici. Umjetnost razvija maštu, percepciju onostranog, potkrepljuje vjeru, uči vas da čitate između redova, tako da je već dugo ona moja učiteljica života.
● Ne zaobilaze Vas ni televizijske i pozorišne uloge koje prikazuju predratno, ratno ili poslijeratno doba. Pričaju li umjetnici iza kulisa o ratovima i da li po spuštanju zavjese tematika scene ostane dio dijaloga u garderobi, pozorišnom klubu...?
– Kao svijetao primjer izdvajam rad na predstavi ,,Srpska trilogija” Narodnog pozorišta. Svako od nas je iskopao poneki zaboravljeni porodični detalj iz Prvog svjetskog rata. Pronašao sam plaketu mog čukundjede, kaplara Branka Bosiljčića, nosioca Albanske spomenice 1915.
● Volite da putujete, bili ste i na pogruženju na rijeci Jordan. Kako jedan glumac, umjetnik koji je osjetio to podneblje gdje se rodilo hrišćanstvo, komentariše aktuelnu tragediju ljudi Bliokog istoka, posebno Sirijaca?
– Izgleda da je danas kao i u ranohrišćanskom periodu, stradanje i trpnja garant da ste na dobrom duhovnom putu.
● Pošto ima onih koji stalno ponavljaju da se to dešava, pa umire li, po Vama, teatar u Srbiji?
– Na frontu je opasno, mi nemamo pravo da drhtimo pred neprijateljem i uporno ponavljamo da teatar svakog trenutka može izgubiti život. Svim snagama i duhovnim i fizičkim bi trebalo da se branimo, iako nam brojno stanje ne ide u prilog. Ići za svojim snom i kad nema uporište u realnosti, nije ništa drugo do Vjera.
● Da li Vas i šta posebno vezuje za Crnu Goru?
– Budva, Grad teatar i moja draga profesorka Vida Ognjević.
M.Njeguš
Ne pratim komercijalne
zapadne obrede
● Pripadate li onoj grupi ljudi koja ponoć, u najluđoj noći, poželi nešto?
– Nisam od onih koji prate komercijalne obrede, koje nam je nametnuo Zapad. Pomolim se Bogu kad nešto poželim, ne čekam 31. decembar, Dan zaljubljenih ili Noć vještica.
Zaboravljavamo da se ljubav ne može kupiti
Ivan Bosiljčić kaže da u groznici za potrošnjom i sticanjem, zaboravljavamo da se ljubav ne može kupiti, da se vrijeme ne može vratiti i da postoje neke nematerijalne stvari od kojih živimo.
– Getsbi je to shvatio kada je od siromašnog momka postao najbogatiji čovjek Njujorka, ali onda shvata da ne može da vrati vrijeme, da je njegova ljubav tuđa žena, da njeno dijete nije njegovo dijete. Međutim, on prelazi preko toga i u tome je veličina njegovog velikog sna kojim nadilazi i demistifikuje američki san, koji je danas postao globalni – objasnio je Bosiljčić.