Violinista Marko Radonić na mjesto koncert-majstora Crnogorskog simfonijskog orkestra došao je pravo iz Beča. Ovog muzičara prate stalna preseljenja koja je uz talenat naslijedio od oca. Zapravo, rodio se u Nišu, ali je imao tri godine kada je njegov otac muzičar, sa uspjehom prošao audiciju za jedan ljubljanski orkestar. Tako je Marko Radonić rastao i stasavao u Ljubljani. U Sloveniji je već kao tinejdžer uživao status uvaženog muzičara. Sa 17 godina pravi veliki korak u svojoj karijeri. Seli se u Beč, svjetski centar klasične muzike. Završio je violinu i kamernu muziku na Univerzitetu za lijepe umjetnosti u muziku, osnovao svoj kvartet „Alijans”. Beč u kojem je živio 15 godina napustio je zvanično proljetos i od tada svoj život gradi u Crnoj Gori, zemlji iz koje su Radonići otišli u svijet predvođeni Arsenijem Čarnojevićem.
● Kako je Marko Radonić stigao u Crnu Goru?
–­ Stigao sam zahvaljujući poznatom kontrabasisti Zoranu Markoviću, našem kućnom prijatelju. Kada me je on pozvao, sjećam se, bio sam negdje u Austriji, na koncertu. Preko njega sam došao do Crne Gore, Crnogorskog simfonijskog orkestra i Žarka Mirkovića, direktora Muzičkog centra Crne Gore. Mirković i ja smo uspostavili najprije telefonski kontakt prije godinu dana. Baš u to vrijeme trebao im je koncert-majstor, a ja sam tada imao nešto više vremena na raspolaganju. Jako mi je drago što sam tada bio slobodan, jer smo uspostavili prijatan profesionalni, a rekao bih, i privatni odnos. Još dva puta sam do kraja prošle sezone boravio u Crnoj Gori. Onda se ispostavilo da je Crnogorskom simfonijskom orkestru koncert-majstor potreban na duži rok i ovdje sam od maja, a od septembra imam puno radno vrijeme.
● Pošto su Radonići porijeklom odavde, šta Vam je otac rekao kada ste odlučili da karijeru nastavite u zemlji predaka?
–­ Na neki način on mi je sugerisao da dođem. Kao otac stalno je navijao za stalan posao. Znate, ja sam sa svojim kvartetom „Alijans” sad već osam godina, tako da sam do ove godine bio sam svoj šef. Međutim, on me je stalno nagovarao da razmislim o mogućnost da se zaposlim, jer je stalni posao veoma bitan, kako on kaže. I počeo sam polako da razmišljam u tom pravcu. Ima mnogo faktora koji su „za”. Mnogi me pitaju zašto sam iz Beča došao ovdje. Ali, kad im objasnim razloge, razumiju moju odluku. Kad me je nagovarao moj otac je govorio da su ovdje moji ljudi, pravoslavci, tu je more, sporije se živi, blizu sam Srbije, a još ću raditi lijep posao. Mislim da su moji roditelji srećni što sam napravio takav izbor. Ali, kako Njegoš kaže: „Uz kašiku meda ide i kašika žuči”. Ne može sve biti samo dobro, ali iskreno mislim da je to u redu. Odnosno, kako bi moj prijatelj rekao: „Marko, kad mi je najljepše najviše se bojim, jer će se sigurno nešto loše desiti”.
● Od dolaska u Crnu Goru štošta se promijenilo u Vašem životu?
–­ Došla mi je djevojka i postala vjerenica. I ona je Crnogorka, od Rakčevića iz Ljubotinja. Zapravo njena porodica je kolonizirana u Vojvodini. Njeni roditelji odselili su se za Beč. U glavnom gradu Austrije Milijana se rodila i školovala. Dolazak u Crnu Goru je za nju velika promjena. Tamo je ostavila posao, porodicu, sestru. Njen dolazak mi je pokazao da je naša veza mnogo više. Ovdje imam ugovor na godinu dana, a onda ćemo vidjeti. Mislim da je za Mirkovića, Grigorija Kraska, ali i za članove orkestra, bitno da vide kako je sa mnom. To je dobar potez. Za sada sam veoma zadovoljan, našao sam ovdje odlične muzičare sa kojima odlično sarađujem. Ovdje mi je ugodnije, ljepše, toplije oko srca, nego u divnoj Austriji, a to utiče na moj rad.
● Nije prvi put da ste promijenili i grad i državu. Još kao sasvim mali otišli ste iz Niša?
–­ ­ Moji roditelji su se preselili osamdesetih u Sloveniju, kada sam bio beba. Tamo sam odrastao, završio školu, osnovnu, gimnaziju, nižu i srednju muzičku školu. Sa 17 godina već sam bio u Beču. Sjećam se da je to bilo moje prvo radno ljeto. Mada, morao sam da se vratim u Ljubljanu i maturiram. Praktično sam sa nepunih 18 godina preselio u Beč i počeo da studiram, i to redovno, violinu.
● Kako je Beč uticao na Vas, na Vašu karijeru, muzičke i životne poglede?
–­ ­ Beč je uvijek bio, a i danas je, centar muzičkih zbivanja. Tamo su živjele i stvarale veličine poput Hajdna, Mocarta, Betovena, sve do familije Štraus, tvoraca Bečke škole. Tamo je Bečka filharmonija, čuvena Bečka opera. Uvijek ima uspona i padova. Kao mlada muzička zvijezda, koja je u Sloveniji imala dobrog profesora, koja je već imala iskustvo na sceni i ostvaren kontakt sa publikom, stižem u Beč, metropolu klasične muzike. I naravno, bilo je sve drugačije. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem. Međutim, veliki plus je što vam Beč nudi nejvjerovatan izbor. Ljudi su čuli za bečki Konzervatorijum, a tamo ima dva muzička univerziteta i veliki broj privatnih konzervatorijuma. Možete da upoznate različite profesore, ne samo za svoj instrument. Tamo je apsolutno sve moguće, a to je za mladog čovjeka veoma bitno. Jednako bitno je što u Beču možete da odete na kvalitetan koncert svaki dan. Taj grad omogućava jeftine ulaznice. Imate takozvana stajaća mjesta i ulaznice za njih su najjeftinije. To mi je omogućilo da čujem svakakvu muziku, ne samo klasičnu. I to vam otkriva nove horizonte i mogućnost da izaberete ono što volite i želite. Nikad se nisam bavio popularnom muzikom, ali sam imao priliku dva, tri puta da nastupim sa jednim di-džejem... Probao sam i džez, ali se ni u njemu nisam našao. Mada, volim da ga slušam. Ja sam čovjek koji to što radi radi dobro, a ono drugo prepuštam ljudima koji to rade bolje od mene.
● Trenutno ste angažovani u Podgorici, ali, da li planirate povratak u grad u kome ste proveli 15 godina? Da li su Beč, Berlin, Pariz san svakog klasičnog muzičara?
–­ ­ Sve je to relativno. Beč je metropola, ali u njemu, kao u svim takvim gradovima, život je brz i melje. Ljudi nemaju vremena za sebe, za porodicu. To nije moj san. Nekada sam razmišljao da bi bilo fenomenalno da sviram u Bečkoj filharmoniji, međutim vremenom sam primijetio da ti ljudi nemaju vremena da žive svoj život. Oni dobro zarađuju, putuju svuda, imaju svoje avione, status koji ne može da se opiše. I kad položite audiciju za Bečku filharmoniju treba vam par godina, mislim najmanje tri, da postanete njen član. To vam je predivan status. To je kao nekad kad se porodica hvalila da ima doktora u familiji. Oni jesu poštovani u cijelom svijetu, ali ima to i svoju cijenu. Nemaju vremena za svoje porodice, neki nemaju vremena ni da je osnuju. Žive po hotelima, nemaju vremena ni da potroše novac koji zarađuju. To je orkestar koji ima godišnje 250 koncerata, oni su kao NBA klub, koji nastupa svaka dva dana. A, muzika i sport su vam slični, mora se stalno biti u top kondiciji.
● Uz talenat, šta je sve potrebno da biste postali vrhunski muzičar?
–­ ­ Prvi je talenat, drugi je neprestani rad, vježbanje. Mladi čovjek muzičar mora biti lukav, mora da zna da upija znanje. Treći faktor - ne mogu da kažem da je najbitniji - jeste sreća. Zvijezde vam moraju biti naklonjene. Jedno vodi ka drugome. Čovjek mora da iskoristi svaku šansu koju dobije, jer se šanse rijetko kad ponovo ukažu, ali moguće je uz vrijedan rad i talenat. Nedavno sam gledao kratki intervju bivšeg koncert-majstora Bečke filharmonije, profesora Rajnera Kihla. Ovaj fenomenalni muzičar, pedagog, jedan od najboljih koncert-majstora kojeg sam vidio u životu, i na neki način, moj idol, nedavno je pošao u penziju. On je u tom intervjuu kazao da je imao nevjerovatno mnogo sreće. Na primjer, kao mladi violinista imao je sreću da ga pozovu na audiciju za Bečku filharmoniju, na koju je zakasnio, ali su ga ipak pustili. Pa je u orkestru našao suprugu. Eto, sreća je mnogo, mnogo bitan faktor. Naravno, ljudima koji ne znaju ništa sreća neće pomoći.
● Šta mislite o Crnogorskom simfonijskom orkestru?
–­ ­ Ovdje ima mnogo talenta. Nisam mnogo star da bih nekom dijelio savjete, ali ono što sam vidio dosad, govori mi da ima puno potencijala. Rastem sa njima, kao što orkestar raste sa mnom.
● Kako je sarađivati sa mestrom Grigorijem Kraskom?
–­ ­ Znam da je bio koncert-majstor, a onda je uzeo dirigentsku palicu u ruke. Pretpostavljam da kao nekadašnji koncert-majstor želi da drži stvari pod kontrolom. Mislim da on izvlači maksimum, a to nije uvijek najprijatnije. Da se razumijemo, to nije prijatno nigdje. On je izvor znanja. Prošao je svijet. On je stara garda. To treba da se poštuje, jer on želi nešto da napravi. U orkestru nema demokratije. Nećete čuti: „Da li biste mogli...”. Ako hoćemo da napravimo dobru stvar, onda mora da se zapne. Razumijem ga poptuno. Da stane na žulj, stane. Kao i ja. Svi mi stanemo nekome na žulj. Ali, to je normalno. To je dio našeg angažmana. Tako je svuda. Tako mora. Sad je tu i čelista Dmitrij Prokofjev, muzičar sa puno iskustva, što je veoma značajno. Fino smo se muzički uklopili, imamo lijepu saradnju što čini stvar mnogo boljom.
● Čini se da ste zadovoljni svojim poslom koncert-majstora?
­ Orkestar je veliki aparat. Svako svakog mora da sluša. Mi zajedno radimo i tako treba da dišemo. Osjećam pozitivnu energiju dok smo na bini i puno mi je srce. Našli smo se. Kad počnemo zajedno da dišemo ­ znači da smo uspjeli. Energija sa dirigenta prelazi na mene, sa mene na moje kolege. Znači, možemo da napravimo puno.
SVETLANA ĆETKOVIĆ

Država bez umjetnosti
postaje pustara
● Godinama se kod nas priča da umjetnost mora sama sebe da izdržava?
–­ ­ Umjetnost je bitan dio civilizacije, a mi nismo biznismeni. Država koja nema orkestar, muzičku školu, likovnu scenu - to je pustara. Kažu, najbitniji su ekonomija, trgovina, građevinarstvo, zdravstvo... Pa jeste, preživjećemo mi. Znate, kad želite da kupite cipele, gledate boju, udobnost. Sve je to dizajn, jer cipele moraju da vam se svide. Mogu da jedem iz bilo kog tanjira, ali biram dizajn koji je mom oku drag. A sve je to umjetnost!
Međutim, zauzeti smo preživljavanjem i naravno, moramo da preživimo, da nešto pojedemo, da se obučemo, ali bez umjetnosti nismo srećni ljudi. Niko me ne pita da li sam srećan, ja sam dužan da pružim emociju da slušalac kada ode kući ponese nešto lijepo. Stvar je da nešto ostane u sjećanju. Na račun toga čujem kritike, da se i sa ljetovanja ponesa neka lijepa uspomena. Ali, ja pružam moj lični život, svoju intimnost...To je neprocjenjivo i ne može da se plati, ne može da se izračuna. Nije to vrijeme, to je nešto mnogo više. Umjetnost ne može da se izmjeri, jer nisu dovoljne samo pare. Čovjeku je potrebno mnogo više da bi bio čovjek.