Svako slikarstvo ima svoje zakonitosti koje se, manje ili više, međusobno prožimaju. Dušan Đukarić okušao se najprije u crkvenom slikarstvu, a onda je, prema vlastitom priznanju, iz bunta prešao u akvarel. Nije pogriješio. Njegova slikarska liričnost, poetičnost i prefinjena osjećajnost koju prenosi na bjelinu papira, oživljavajući je na najljepši mogući način, prepoznata je u cijelom svijetu.
Đukarić slovi za umjetnika koji s neskrivenom toplinom i uzvišenošću romantizuje sve što ljudsko oko vidi. Kritičari smatraju da srpski akvarel nije imao takvog umjetnika još od Ranka Beljinca, opisujući ga kao majstora koji svoje akvarele suzdržane čulnosti slika ne samo bojom, već i oduhovljenjem psihološke bjeline akvarelskog papira.
– U crkvenom slikarstvu koje ima upotrebnu, molitvenu vrijednost, kanoni daju veliki pomoćni kriterijum, mjerilo kad treba stati. Taj kanon i to pravilo crkvenog slikarstva, taj dar cijelog čovječanstva umjetniku je glavni nedostatak, hendikep svjetovnom slikarstvu. Zato vrlo često slikar pretjera sa dodavanjem, a onda oduzimanjem viška ponovo ode u drugu krajnost. I tu imate jedan začaran krug u kome nemate mjeru kad bi trebalo stati. Iz tog razloga pojavilo se mišljenje da ljudi koji slikaju crkvenu umjetnost imaju kanon, dogmu koja ograničava umjetnika, da nisu kreativni stvaraoci. A to je apsolutno netačno! U meni se javio bunt da svoju kreativnost ostvarim kroz svjetovno slikarstvo.
● Šta Vas je inspirisalo da se okušate u akvarelu?
– Ta stalna potreba da možete slikati i drugo, to u vama stalno izaziva nemir, tjera vas da to ispravite. Zapravo, uzeo sam da slikam akvarel, a u akvarelu najtežu disciplinu, slikanje atmosfere. Ono što je meni dar crkvenog slikarstva, ono što prožima akvarel, jeste strpljenje! Zapravo meni, jedan od najvećih problema slikanja akvarela jeste momenat obuzdati temperament, prekinuti ishitrenost, i u jednom momentu stati. To je akvarel; on vas ponese svojom lakoćom ide, sve teče. Lako je! Izbjeći tu zamku, pratiti tok vode na papiru, osjetiti potrebu dodavanja boje na papir... Tu leži velika tajna svježine, jasnoće akvarela, a to je da na određen stepen vlažnosti papira nanosite boju. Različita vlažnost papira, ista gustina boje, ista boja daje sasvim drugačiji ton, svjetlost... Boja može još da radi, da se kreće na papiru, ali u onom okviru željenih namjera. Ovladati tim problemom je od ključnog značaja u akvarelu, to je momenat iščekivanja, čekanja, strpljenja... Baš sad, ni prije ni poslije! Moj temperament je takav da ja nemam strpljenja da dugo radim sliku, ja hoću odmah. Akvarel je idealna tehnika za to.
● Dvije decenije se bavite akvarelom. Šta je ono što Vas „drži” u ovoj tehnici i imate li potrebu da ponekad „pobjegnete” u neku drugu?
– Ko je jednom pokušao akvarelom nešto naslikati i u tome uspio, ostao je nepovratno zarobljen tom slikarskom tehnikom. Opčinjava jednostavnost da u kratkom vremenu sa malo boje i puno vode na papiru ispred vas nekom čarolijom nastaje ljepota koja vas dirne, probudi iz sna i trajno zarobi svojom nježnošću. To je nježan cvijet koji traži čist intiman dijalog, razgovor, unutarnji odgovor na slutnju, nemir, borbu sa sobom da morate ono najtajnije, najskrivenije u sebi iznijeti na sud posmatraču, očekujući njegov najtopliji odziv. Tek nakon toga postajete gospodar trenutka zarobljenog u oku posmatrača, sluteći da ta strast čiste emocije nije usamljena već nesebično prihvaćena. Slikar ima privilegiju da svoju emociju i iskrenost neograničeno dijeli sa drugima i da ostane nepovrijeđen. To beskrajno inspiriše i nadahnjuje, tako da je svaki novi akvarel novi svijet slikan za onoga ko umije da gleda očima, sa iskrenim osjećajem za ljepotu. Akvarel ostaje moja ljubav koja nezaustavljivo teče i čini mi se da što ste bliže izvoru, ako se manje pitate više date.
● Koliko dugo radite sliku? I imate li potrebu da je dorađujete?
– Teško je reći kad je slika gotova, kad se nema što dodati ili oduzeti. Nikada nisam ni za jednu sliku mislio da sam je u potpunosti završio. Čak počnem sa idejom o slici filtrirajući u sebi sve ono nebitno, odbacujući suvišno, ubijeđen da sam na tragu nečeg velikog, i ako to odmah na papiru nije oživjelo, već sutra slikam nešto drugo. Tu pravila nema i svako pravilo bilo bi višak. Važno je izbjeći ravnodušnost; ako toga ima u slici, u problemu ste! Znam za slike, koje sam u određenom trenutku kad sam ih naslikao bio zadovoljan; poslije nekog vremena, kada se vratim na to, doživim razočaranje... Zašto je tako? – odgovor je jednostavan. U određenom trenutku slikanja, kad dostignete prag inspiracije vašim zanatom imate oduševljenje, imate osjećaj da ste napravili dobru sliku. I onda kada se inspiracija i zanatske mogućnosti ne prate, doživite razočaranje. Drugog objašnjenja nema. Jednostavno to je tako, da li sam lako i teško naslikao, od toga suda ne mogu pobjeći.
● Šta Vam je draže da slikate – arhitekturu ili ljude?
– Slikanje arhitekture i ljudi nekako se prepliće. Zapravo, ako slikate arhitekturu, gradske scene, onda je potpuno neopravdano izostaviti prisustvo ljudi. Ono što čini ljepotu gradskih motiva jeste upravo žamor, karakter ljudi koji se kreću sa svojim ciljem. Tu podjelu ne umijem definisati, volim i jedno i drugo.
● Da li u akvarelima koje radite pronalazite lični mir ili se oslobađate unutrašnjih tegoba?
- Ako je zdrava umjetnost, ona koja iz vas izvlači najdublje i najpozitivnije emocije, ako je to osjećaj ispunjenosti, a ne praznine, onda nije teško pronaći mir. A kad mir imate, onda vam je dato sve.
● Atmosfera je najteža disciplina u slikarstvu. Kakav karakter umjetnik mora da ima da bi opstao i rastao u ovoj disciplini?
- Slikarstvo atmosfere je stvar uhvaćenog trenutka zaustavljenog u protoku vremena. To je spoj u sebi duboko proživljene prolaznosti, oblikovan kroz tajne duha i slikarskog umijeća, zanata. I, naravno, tu se otkriva najljepša tajna. Kad zanat postane oruđe duha, tek tad nastaje umjetnost. Umjetnik mora svoju umjetnost da dovede u proces lakoće kao što je proces hodanja ili disanja gdje vi o tome ne razmišljate. Tada iz tog majstorstva, dizajnom boje, stvarate osjećaj raspoloženja kod posmatrača. Zapravo, cijela umjetnost akvarela mogla bi se definisati u rečenici da naučite da kontrolišete slučajnost, ali dopuštajući joj da ona radi za vas; to je najteže. Ako to uspijete, za vas nema tajni! Volim umjetnost koja ima energičnost rada i nosi nepredviđenost. Nisam ljubitelj umjetnosti sirovog zanata u kome sve predvidivo teče od početka do kraja.
● Kažete da u akvarelu nema prevare. A ima li u ovoj disciplini greške koja se može ispraviti?
– Da. Uzmete novi papir! Gotovo da je ispravka svedena na minimalne korekcije. Dobra, vrhunska umjetnost akvarela izaziva osjećaj lakoće da to može svako, sve se vidi od početka do kraja. A djeluje savršeno! Savršenstvo je božanska dimenzija, zato umjetnik i jeste jedini koji se miješa u božanske poslove! Jednom je pjesnik rekao: „Jedan sve započne, drugi sve završi!”
● Ušli ste u izbor 100 najvećih akvarelista svijeta. Imate li utisak da ste u inostranstvu cjenjeniji nego u domovini?
– Akvarel u svijetu umjetnosti ima posebno mjesto zbog težine slikanja. Malom broju slikara dato je da akvarel uzdigne na njegovo zasluženo mjesto. To su godine, dani i neprospavane bezbrojne noći sumiranja, pamćenja utisaka i na kraju srećna okolnost da uspijete da vas ne ponese lakoća akvarela. Iz tog razloga kod nas je akvarel gurnut u stranu, ali je jedno sigurno - nije teško biti primijećen ako imate tu sreću da akvarel izabere vas.
● Od koje slike ste se najteže rastali?
– Od onih sam slikara koji vole zadovoljnog kupca.
● Koliko Vam je teško kada radite po narudžbini? Možete li tada da date svoj umjetnički maksimum?
– Ne znam dobrog slikara, a da je loš čovjek, ali znam vrhunske umjetnike koji ne mogu slikati ako ne slikaju ono što vole. Neko ima taj kompromis u sebi, a neko ne. Ja tu imam pomiješana osjećanja, a to je – ako baš moram.
Snežana Moldovan

Ljepotu je lako pronaći u Perastu
● Koji motivi su Vam najinspirativniji – Beograd, Mostar, Perast, Venecija, Prag...?
– Veliki broj mojih slika su motivi Beograda, ali Beograd na mojim slikama ima novo umiveno lice, onakvo kako to imaju najljepši gradovi svijeta! Zapravo to i jeste smisao umjetnosti, da pročisti ono što je suvišno, dajući slici onaj smisao ljepote koji vas dirne kao čarolijom, uvodeći vas u ljepotu koja nema prolaznost ili rok trajanja. Tu je teško podvući crtu šta više volim. Svaki grad nosi svoju draž, ali ono što je meni presudno jeste atmosfera tog mjesta, ljudi, arhitektura, mentalitet, a sve ostalo nekako biva stvar trenutka i inspiracije. Sunčano jutro ili kiša sa posebnim mirisom ispijanja prvog espresa na trgu, odraz kupola i ljudi na mokrom asfaltu Beograda, budi sjećanja na čekanje drage osobe. Predivna sunčana jutra Perasta, najnježniji dodir neba sa zemljom, oslikan kupolama crkava i palata, spušten kroz odraz u vodi. Gondole u okupanoj svjetlosti Venecije, kao nigdje! Božanstvena arhitektura Praga, Šantićev Mostar, tu nema šta oduzeti; bilo šta da izaberete slikati, lako je pronaći ljepotu.