Dugogodišnju i plodnu stvaralačku karijeru primadone Jadranke Jovanović, prvakinje Narodnog pozorišta u Beogradu, svojim aplauzima nagradila je obilato milionska publika širom svijeta. Proslavljena umjetnica dobila je brojne nagrade od uglednih nacionalnih institucija. Kruna svih njenih dosadašnjih priznanja je ,,Izuzetna Vukova nagrada” koju dodjeljuje Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, a kojom je nedavno ovjenčana. Jednoglasnu odluku, na predlog žirija kojim je predsjedavao književnik Milovan Vitezović, a članovi su bili akademski slikar prof. Momčilo Antonović, kompozitor prof. Svetislav Božić, istoričar Žarko Dimić, muzički umjetnik Bora Dugić, dramska umjetnica Rada Đuričin i književnici prof. Dragan Mraović, Selimir Radulović i Ljubivoje Ršumović, donio je Izvršni odbor Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Pored Jadranke Jovanović, ovo prestižno priznanje koje se dodjeljuje za naročite rezultate ostvarene u stvaralačkom radu na širenju kulture, obrazovanja i nauke u Srbiji i na svesrpskom kulturnom prostoru, pripalo je i akademiku Matiji Bećkoviću i Gimnaziji Kruševac.
U razgovoru za praznični „Dan”, prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu govori o impresijama po kojima će pamtiti godinu za nama. Među događaje koji su obilježili godinu 2015. umjetnica izdvaja koncert u Nikšiću sa kojeg je ponijela posebne utiske.
– Ovo je bila jedna veoma uspješna i posebna godina za mene. Do sada nisam sumirala uspjehe u svom životu, ali, potaknuta Vašim pitanjem mogu da kažem da je 2015. za mene prošla samo kako se poželjeti može. Na samom početku razgovora, poželjela bih čitaocima „Dana” sve najljepše u nastupajućoj godini uz obećanje da ću, kao i dosad, i tokom 2016. nastupati u Crnoj Gori – kaže operska diva.
● Po čemu ćete pamtiti 2015. godinu?
– Meni je protekla godina počela još krajem 2014. kada je svoj veliki solistički koncert u Kombank Areni održao Plasido Domingo i kada sam bila počastvovana, naravno njegovim pozivom, da na tom koncertu budem specijalni gost. Za one koji ne znaju, ja sam se tokom svoje karijere susretala i sarađivala sa Plasidom Domingom u dva velika prestižna svjetska teatra. Bio je to teatar u Rio De Ženeiru, gdje sam bila Domingov partner u predstavi ,,Karmen” i u velikom čudesnom teatru u Barseloni gdje mi je, takođe bio partner u operi ,,Adrijana Lekuvre”. Na najljepši način naša saradnja je krunisana nastupom u mom rodnom gradu, što je za mene označilo uspješan ulazak u 2015. godinu. Nedugo nakon ovog koncerta, početkom januara uslijedila je jedna divna premijera opere Svetislava Božića, jedna srpska opera na srpske teme pod nazivom „Melanholični snovi Save Vladislavića”. Svjetska premijera sa jednom divnom ekipom ljudi sa kojom sam odlično sarađivala. Vezivao nas je harmoničan rad na izuzetnom komadu uz ogroman trud reditelja Aleksandra Nikolića koji je svoj rad uklesao u elemente divne muzike Svetislava Božića. Samim tim saznanje da radite na nečemu čemu vi prvi dajete obličje i po prvi put to djelo čitate, veliki je izazov i dar. U ovom djelu imala sam čak tri različite, veoma oprečne uloge, od despotice koju smo interno zvali ,,Đavolica” do druge koja se zove ,,Anđeo iskušenja” do ,,Pramajke” koja je majka svih majki Balkana, koja očekuje rođenje svog djeteta. Ovo je bila jedna izuzetna svjetska premijera sa odabranom ekipom sjajnih solista, tako da mi je veoma žao što uz ovu operu nije stala država jer je riječ o izuzetnom komadu.
● Poznato je da ste kao umjetnik skloni istraživanju i inovaciji. U kojoj mjeri su Vam upravo ove uloge pružile priliku da se iskažete u tom pravcu?
– Kao autor koji je dosad ostvario sedamdeset uloga, sa najvećom ljubavlju pristupila sam ovom angažmanu i osjećam veliku sreću što sam dobila priliku da učestvujem u njemu i da stanem iza inovacija koje negdje prate moju radoznalost koja upravo ide ka ulogama koje nisu toliko klasične. Mnogo toga se dogodilo u mom životu. Poslije sedamdeset uloga koje sam iznijela privlače me stvari koje su raritetne, nove, posebne, i u tome sam imala veliku sreću. Znajući da pjevači nerado učestvuju u novim, a pogotovo u domaćim operama i da se najveći broj umjetnika iz Narodnog pozorišta nije otimao za ulogu, mi nismo znali kakav će ishod biti na kraju. Takođe, ako govorimo o 2015. godini pamtiću je i po saradnji sa još jednim velikim umjetnikom svjetskog glasa Renatom Balestrom, kostimografom i modnim dizajnerom. I sam je učio pjevanje i poznat je po izuzetnoj naklonosti prema operi. Kreirao je kostime za mnoge predstave uključujući i legendarnu ,,Pepeljugu” u Narodnom pozorištu u Beogradu.
● Nastupali ste širom svijeta na gotovo svim najznačajnijim operskim scenama. Kako je to biti operska zvijezda na ovim prostorima?
– Ja jesam zvijezda u mojoj profesiji, a moja profesija nema tretman kakav imaju zvijezde iz drugih profesija. Mi smo, ipak mala zemlja. Recimo u Americi zvijezdu prije svega odlikuje karakter, harizmatičnost, ogromna energija, hrabrost, snaga, inteligencija, vojnička disciplina. Ima i onih koji su odlični reproduktivci. U svojoj sam profesiji zvijezda, ali to nisam slučajno. To znači da su iza mene godine ozbiljnog rada, a osim toga, biti zvijezda znači da radiš i onda kad ne radiš. Treba odgovoriti pozivima na razne prijeme, intervjue, gostovanja na televiziji. Sve to radim sama, dok iza mojih kolega u svijetu za ovu vrstu aktivnosti stoje timovi. U Americi je za jednu zvijezdu najbitnija autentičnost koju dobijate, zapravo samim rođenjem, a koju kroz život osnažujete. Tom autentičnošću u Americi dobijate nerijetko i sve što sljeduje jednoj zvijezdi – tretman, novac, uspjeh. Kod nas je drugačije. Kod nas dobijete to priznanje, ali, od naroda.
● Postoji li uloga koju možete nazvati životnom, ili uloga koju sanjate?
– Kad bih sudila o sebi, stavila bih tu nekoliko uloga za koje smatram da su najbolji dio mene. To bi bila, recimo uloga u Don Karlosu, zatim Đovana Sejmur, zatim teška i opasna Abigaila i Santuca u „Kavaleriji Rustikani”. Kad su uloge u pitanju, njih ne određuje glas, nego psihofizički, emotini sastav ličnosti. Za mene su ove uloge posebne. Možda bi neko drugi naveo neke druge. Koju ulogu priželjkujem? Sad sam u fazi da učim dvadeset i četiri arije na engleskom, španskom, italijanskom, srpskom napamet, tako da je to nešto što me sputava da mislim o tome.
● Šta za Vas znači pojam slave? Kako doživljavate sopstvenu slavu?
– Slava, šta je to? Da li to znači biti poznat? Ko je slavan? Ako slava znači izlazak iz anonimnosti, vjerovatno ima more onih koji bi sve dali da im se to dogodi. Ali, kao i sve u životu, i slava je samo posljedica. Ima onih za koje se misli da su slavni, a čim im se malo približiš, vidiš da je to samo privid. Ima i onih koji teže da budu slavni, a ne uspijevaju. Ima onih koji su potpuno anonimni, a veoma slavni u svom mikrokosmosu.
● Šta je za vas sreća?
– Mnogo toga bih mogla reći, ali, sa sadašnjim iskustvom, sa životom koji je iza mene, putovanjima koje sam do sada imala po cijeloj Zemljinoj kugli, možda bih za ovu priliku izdvojila to da je sreća imati dovoljno snage da izdržite sve ono što je život za vas rezervisao.
● Kako vidite sebe za dvadeset godina?
– Ne znam kako će se moj život odvijati za dvadeset godina. Možda priželjkujem neku opuštenu atmosferu, gdje ću moći da sjedim sa svojom drugaricom, ili sama i da uživam u svom slobodnom vremenu. Da živim život bez obaveza. Skoro svi naši pjevači u Beogradu rade na bar dva, tri mjesta. Mene su na akademiji odbili kao profesora i hvala im na tome, jer radeći sa studentima ne bih stigla da se posvetim sopstvenom radu. Inače, ne bih voljela da radim u atmosferi loših međuljudskih odnosa. Kao rijetko ko imam mnogo znanja i dvije fakultetske diplome. Dug je spisak stvari koje su na mojoj strani i sigurno je da bih bila visoko kvalitetan profesor. Imam snagu, volju, znanje. Ogromno iskustvo sa svjetskih scena. I ono što se ovdje ne zna, a to je, da li se ono što je naše mjerilo za dobro ili ne, razlikuje na nekoj drugoj strani.
● Može li da se kaže, ako imamo u vidu čitav Vaš profesionalni put, da ste preko trnja došli do zvijezda?
- Može, mada ja i kad sam među zvijezdama, stalno hodam po trnju.
Mila Milosavljević

Balestra je uvijek uz nas

- Ovoga puta, u aprilu Renato Balestra je imao izuzetnu retrospektivu svog stvaralaštva tokom čitave karijere. Zamislite nekog ko ima devedeset i jednu godinu i plodno djelo, brojne eksponate koji se čuvaju u poznatim svjetskim muzejima, nevjerovatno impozantan opus, a odlučio je da ga predstavi u Beogradu. Pozvao me je da budem dio tog divnog spektakla čime sam bila veoma počastvovana. Bilo je to posebno veče sa mnogo emocija, sa mnogo ljubavi, jer je riječ o umjetniku koji je bio uz nas, usred svih onih teških godina kada se loše govorilo o nama u svijetu. On je svaki svoj nastup iskoristio da pokaže svoju naklonost prema nama. Predstava je bila direktno emitovana na RTS-u, a pored muzičkih numera koje sam izvodila tokom večeri bila sam i komentator muzičkog dijela programa. Bilo je puno opere, horova, baleta. To je za mene bio, takođe, jedan poseban događaj koji je obilježio moju 2015 – priča operska diva Jadranka Jovanović.

Učila sam, nisam se bavila čaršijskim pričama

– Kod nas postoje određeni ljudi koji su godinama i funkcioneri i umjetnici. Ali, njihove su biografije bogatije funkcijama, nego umjetnošću, a pritom rukovode institucijama. Kako oni mogu da vole mene koja sam sama – institucija na nivou biografije. To je, zapravo moj odgovor u najkraćem. Ne ljutim se, ali sam ovo morala da definišem, kako bih znala gdje je moj put i kuda treba da idem. Umjetnici koji su na funkcijama moraju sve da učine kako bi moju umjetnost koja je postala institucija morali da sklone, da ih ne remeti. Moram, međutim i da dodam da sam pored ovakvih ljudi, često nailazila i na snažne ličnosti koje su voljele da ispred sebe imaju snažne ličnosti i velike umjetnike. Znali su da pruže pravu podršku. Inače, onaj umetnik koji bude prvo aminovan u inostranstvu, nikad nije ovdje prihvaćen od umjetničkog establišmenta. I obrnuto. Mi smo mala sredina, umjetnici se međusobno znaju, pa kad je to potrebno, umjetnik i kritičar se sastanu i zajedno porade na prigodnom tekstu. Ja nemam vremena za takve stvari. Moram da se bavim kreacijom, a ne da se bavim marketingom na taj način. Tu su i glasine koje prate neke ljude. Nisam imala vremena da osluškujem šta je sve o meni loše izgovoreno, bilo javno, bilo čaršijski. Jer, morala sam da učim, da radim, da vježbam, da putujem, da strahovito mnogo rada i kreativnosti ulažem u svoju profesiju, a ne da se bavim tim pričama.