,,Samosvest i moć” je ,,prva istorijsko-filozofska studija o Dekartovoj filozofiji na našem jeziku nakon skoro trideset godina. Očita je velika briga dr Predraga Milidraga da zadrži pažnju čitaoca i da mu, koliko god je to moguće, olakša praćenje argumentativnog toka uopšte i posebno materije s kojom ovdašnja publika nije bila u prilici da se ranije sretne, zapisala je prof. dr Radmila Šajković o djelu našeg sagovornika.
● Kao filozof, predočite nam kako izgleda današnja domaća filozofska scena?
– Moram reći da ona pokazuje znake solidne vitalnosti. Prisutna je linija mišljenja koja se oslanja na kontinentalnu filozofsku tradiciju, sve do savremene, postmoderne misli. To je, možemo slobodno reći, linija „klasične” filozofije kod nas, s obzirom na uticaj njemačke i francuske misli na ovim prostorima. S druge strane, posljednjih barem trideset godina, veliki je uticaj anglosaksonskog pristupa, tzv. analitičke filozofije. U svom se radu ona mnogo manje oslanja na filozofsku tradiciju, na drugačiji način pristupa problemima, drugačije ih razumijeva. Taj pravac mišljenja veoma je uznapredovao kroz rad s mlađim generacijama i to se ponajbolje vidi po tekstovima domaćih filozofa u svjetskim časopisima.
●Autor ste prve istorijsko-filozofske studije o Dekartovoj filozofiji na srpskom govornom području nakon 30 godina. Zašto je Dekart bio kod nas toliko ,,zanemaren”?
– Pravo rečeno, kod nas je sve bilo zanemareno! Pa pogledajte samo koliko je trebalo da se na južnoslovenske jezike prevedu glavna djela istorije filozofije; posljednja ključna djela prevedena su pred sam raspad zemlje. Na tu se stvar može gledati i iz drugog ugla, da to govori o tome koliko smo malo imali kada je bio potreban napor cijelog intelektualnog prostora koji govori jednim jezikom (s barem četiri imena) da bi se sve prevelo. Dekart i rana moderna filozofija u svemu tome i nisu prošli tako loše, zahvaljujući upravo profesorki Šajković, njenim prevodima i knjigama.
Moram na ovom mjestu dodati: priznajem, jesam jugonostalgičar, jer nedostaje mi zajednički kulturni prostor, osjećam se stiješnjeno u zemlji u kojoj je tiraž iole vrednijih knjiga 500 primjeraka, jer odrastao sam s tiražima od 5.000. Nedostaju mi zagrebačke, sarajevske i podgoričke knjige u beogradskim knjižarama, nedostaju mi te varijante zajedničkog nam i ne pretjerano bogatog filozofskog jezika. Sada se događa da imamo po dva prevoda istih knjiga, studenti više ne mogu čitati hrvatske prevode, ogroman gubitak.
● Pisali ste i govorili o filmskoj trilogiji ,,Matriks” za koju kažete da se oslanja na Platona, Hegela i Dekarta, odnosno da krije duboko filozofsko promišljanje. Kažite nam, da li Vam je nakon toga neko novije filmsko ostvarenje zaokupilo pažnju na sličan način?
- Ne, nije, jer ga nema. Ne stvaraju se filmovi poput ,,Matriksa” svaki dan! Jedini film za koji mogu reći da se po ozbiljnosti pristupa i dosljednosti scenarija može porediti s ,,Matriksom” jeste film ,,Početak” Kristofera Nolana iz 2010. godine. Njega je interesovalo ono što, i to i dalje odlučno tvrdim, brata i sestru Vačauski uopšte nije interesovalo, naime problem kako razlučiti javu od sna, šta je stvarno. To je stari filozofski problem, upravo ga je Dekart uveo u filozofiju na velika vrata: kako mogu znati da u ovom trenu ne sanjam, pošto na osnovu iskustva znam da su snovi živopisni koliko i java? Zato što osjećam tijelo? Ne, jer imamo toliko primjera osjećaja u fantomskim udovima. Možemo dodati još jedan argument: vjerujem da se mnogim ljudima dogodilo da sanjaju da se bude iz sna, dakle da imaju jedan san u drugom snu, ponekad i u trećem snu. Nolan u ,,Početku” obrađuje upravo taj slučaj.
Za njegovo rješenje problema, čigra koja se vrti i koja će stati ako se nalazi u realnosti i ne sanja, filozofi bi rekli da je naivno, Dekart bi to prvi rekao, jer otkud znamo da cio materijalni svijet nije prozvod našeg duha ili da možda postoji zloduh koji nas vara i u očitijim stvarima od ovih. No, to nije bitno. Pošto me kao filozofa više brinu pitanja nego odgovori, smatram da je „Početak” prilično „filozofski” film jer pokreće više pitanja nego što nudi odgovora. Usput, podsjećam i na Nolanov film ,,Memento” (2000) koji se u žanrovskom ključu trilera bavi problemom ličnog identiteta na način koji je razumljiv laiku.
● Imate i veliko novinarsko iskustvo, ranije u B92, a sada i u N1, iako ste zaposleni u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Kako se filozof snalazi u novinarstvu?
– Moj posao i u B92 i sada na TV N1 jeste veb-novinarstvo, rad na sajtu. Imao sam to zadovoljstvo, sreću i čast da radim s nekima od najboljih novinara u Beogradu i da od njih učim. Veb-novinarstvo postaje sve važnije i važnije, sa širenjem pristupa internetu; ono je u ovom času najbrži medij za prenos informacija: pet klikova i imate vijest na sajtu.
Nema nekog posebnog doprinosa mene kao filozofa onome što radim kao novinar, osim dobrog opšteg obrazovanja, pismenosti i ponešto drugačijeg čitanja novinarskih tekstova. No, kao filozof imam mnogo više koristi od novinarstva, jer ono me je ne naučilo, to sam znao i ranije, već prije istreniralo da uvijek obraćam pažnju na naslov i prvu rečenicu. Sad, teško je biti kreativan u davanju naslova tekstu koji se bavi odnosom suštine i egzistencije kod Tome Akvinskog, ali može se biti kreativan u prvoj rečenici, u permanentnoj brizi o čitaocu tog teksta.
● Da li možemo uskoro očekivati neko Vaše novo djelo?
– Potrudiću se da filozofsku publiku usrećim ne s jednim već s dva svoja djela u narednih par godina. Jedno će biti posvećeno tumačenju filozofije velikog srednjovjekovnog filozofa i teologa Svetog Tome Akvinskog; nažalost, i o njemu na zajedničkom nam jeziku imamo vrlo malo radova (ni Hrvati se tu nešto nisu mnogo istakli, ostali ništa), iako imamo dobre i pouzdane prevode njegovih djela; otac Augustin Pavlović nas je mnogo zadužio prevodeći Tomu. Ne, neću se sada prepustiti porivu da objašnjavam vašim čitaocima koliko je Toma velik, važan i savremen, već ću samo reći: ne vjerujte kada čujete da se sholastička filozofija sastoji od rasprava koliko anđela mogu da igraju na vrhu igle!
Druga knjiga će biti o ,,Matriksu”. Neko će reći: zar ponovo, ali tako je to s uistinu velikim umjetničkim ili misaonim djelima, vraćate im se jednom, dvaput, sto puta, i uvijek nešto drugačije vidite u njima, mijenjate se tumačeći ih i ta promjena vodi novom tumačenju. Već sam pisao o Neu i Agentu Smitu, to su dva subjekta događanja u trilogiji, ali tu je i treći, splet Arhitekta-Proročica. Koje je njihovo mjesto, mijenjaju li se oni, kao što se mijenja Neo i tako dalje. Pitanja – to je veliko bogatstvo ovog filma, jer, kako kaže Triniti u prvom dijelu, „pitanje nas pokreće”, a ako se pitate onda i mislite.
● U svom tektu ,,O ulozi predsjednika države u procesu pomirenja s prošlošću: francusko iskustvo”, pitate se kroz Šternelov naslov ,,šta raditi sa prošlošću koja odbija da prođe?”.
– Nema univerzalnog odgovora na to pitanje, nijedno se društvo ne može učiti „na tuđim greškama” kada je u pitanju odnos prema prošlosti. Da li dileme koje nisu mogle da se razriješe u svoje vrijeme treba ostaviti nerazriješenima i u sjećanju? Da li ih je uopšte moguće ostaviti nerazriješenima i ako jeste, na koji način? Ili je pak u pravu Adorno kada kaže da je „brisanje sjećanja prije rezultat odveć budne svijesti nego njene slabosti prema nadmoći nesvjesnih procesa”?
Jedni su se narodi trudili da zaborave dijelove svoje prošlosti, drugi su je mitologizovali, treći su se ponašali kao da ih se ona uopšte ne tiče, četvrti su pokušavali da miješaju kosti žrtava i zločinaca, peti da pronalaze krivce u drugima, šesti (da ne kažem svi) od sebe su pravili žrtve, sedmi su ponavljali „pokajmo se, grešnici”, osmi su negirali da se išta dogodilo. Veliki njemački filozof Hans Jonas rekao je da nema nerazriješenih prošlosti, jer prošlost je prošla; ima samo nerazriješenih sadašnjosti. Otud, nikad prošlost ne može biti problem, već je uvijek problem sadašnji, problem nas živih, naime kako integrisati u sliku koju jedan narod ili jedno društvo imaju o sebi one epizode iz njihove prošlosti povezane s nepravdom ili zločinom koji su pripadnici tog naroda ili društva činili prema drugima, u ime tog naroda-društva.
Francuzima je bilo potrebno 50 godina da francuska država prizna da su njeni pripadnici tokom Drugog svjetskog rata aktivno učestvovali u takozvanom konačnom rješenju jevrejskog pitanja u Evropi. Pedeset godina! To ne pominjem da bi nas, na južnoslovenskim područjima pravdao zašto cio proces tzv. suočavanja s prošlošću ne ide brže. Treba se porediti s boljima, ne da bismo se pravdali već da bi se vidjelo koliko je uistinu mukotrpan proces izmirenja, te da bismo bolje procijenili gdje se danas nalazimo. ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ


Izmirenje, a ne suočavanje
● Da li smatrate da se čovjek uopšte može pomiriti sa prošlošću?
– U upotrebi su kod nas, na južnoslovenskim prostorima, dvije fraze, „suočavanje s prošlošću” i „izmirenje s prošlošću”. Mislim da ukoliko se suočavamo s prošlošću ništa ne možemo uraditi. Suočavate se s nekim koga posmatrate kao neprijatelja ili barem kao protivnika, suočavate se pred sudom (ili u policiji) s nekim ko svjedoči suprotno od vas, a na sudu je da povjeruje jednoj ili drugoj strani. U oba slučaja postoji jedna nasilna dimenzija, jer postoji „pobjednik” i „pobijeđeni”. Taj koncept odnosa prema prošlosti, po kojem je ona nešto (ili „sebe”) što treba da „pobijedimo”, „prevladamo”, „razriješimo” unaprijed je osuđen na neuspijeh. Da ponovim Jonasa, prošlost je prošla i ne možete joj ama baš ništa. Daleko sam skloniji govoru o izmirenju s prošlošću, jer mirite se s nekim ko vam je važan, do koga vam je stalo, i spremni ste da mu oprostite ono što vidite kao njegove grijehe, u ime neke više vrijednosti, prijateljstva, budućnosti...