Njegovi radovi nijesu samo „civilizovani” i dekadentni. Oni su čist rafinman, svojstven pripadnicima velikih kultura, kao što je Francuska, u kojoj Srđan Vukčević živi već četvrt vijeka, istovremeno stvarajući i u rodnoj Podgorici i Herceg Novom. Njegove mrtve prirode su i tužni lirski zapisi, a pejzaži i parkovi odraz dešavanja (i sukobljavanja) svega što se dešava na zemlji i nebu. Njegove ptice, anđeli, nijesu samo ukras rama za portrete sjetnih dama, tužnih Pjeroa, ili generala izvučenih iz istorijskog naftalina zajedno sa njihovim uniformama. Oni nose jednako i svjetlo i tamu, kao i njegove skulpture, kostimi ili maske(roni). Oživljava ih Vukčević, kao što oživljava i estetizuje prostor oko sebe, prostor u kome živi i stvara. Kao jedna stalna predstava, teatarska scena, na kojoj, iz mraka na svjetlo izranjaju likovi, radovi, dešavanja... Nekada ih natkrili Hipnos, pa iz tog snivanja se izrodi nešto lijepo, a nekad nešto što spoljašnošću odbija i upozorava.
U intervjuu za „Dan” sa istaknutim umjetnikom, ovjenčanim i državnom Trinaestojulskom nagradom saznajemo njegove sudove o umjetnosti uopšteno, o njegovom slikarstvu i hiperestetizaciji...
● Na Vašim radovima pored svijetlih tema, motiva (perja, ptica, anđela) uvijek srećemo i tamne, mračne motive. I obrnuto. Da li ste lakoću življenja i mračnu stranu života postavili na vagu?
– Sva ozbiljna umjetnost mora biti autentična i zato mora postojati apsolutni kontrast. Moja likovnost atipična je za ove naše ruralne, dinarske, crnogorske i epske predjele. Uostalom, u umjetnosti se uvijek radi o kontrastu, i on joj je neophodan, kao što znamo od Đota, od kjaro-skura, a poznajemo i kontraste raznih drugih priroda. Imamo i ružno i lijepo, loše - dobro, imamo i Umberta Eka i njegovu „Istoriju ljepote”, gdje možete vidjeti kako on govori o čulima i tajnama umjetnosti, o tome kako iz ružnog postaje lijepo i obrnuto.
Mene kao čovjeka koji se godinama bavi likovnom umjetnošću uvijek je nešto vuklo ka konfliktu. Naši umjetnički životi se komplikuju našom zrelošću i ličnom i stvaralačkom. Recimo, dobar je primjer možda moj rad „Mlade godine Johana Volfganga Getea”, gdje sam u knjizi utisaka pronašao i rečenicu „Suviše morbidno”. Rad je nastao početkom `90. Predstavio sam Fausta, koristeći originalne materijale iz 18. vijeka, a govorilo se o prodavanju duše. A tada moja tema nije bila pozorište, niti neke daleke teme. Utkivao sam u to biće kostima, koji sam nekada mogao da obučem, moju veliku tugu, žal, pa čak i korotu (što nije svojstveno muškom biću) zbog raspada Jugoslavije, u kojoj sam nekada živio, a našao sam se u inostranstvu kada se raspadala. Ta vrsta težine i tamnih oblaka koja se nadvila nad mojom umjetnošću morala je da prođe kroz filter težine, tegobe, sjete, tuge. Život nije jednostavan, i on je uvijek angažovan, i umjetnost je uvijek angažovana, samo što neko to brže ili sporije vidi i uviđa. A, umjetnici nijesu samo nijemi posmatrači. Sjetimo se samo Pikasa, Lubarde, Milunovića... To je svijet u kome mi moramo biti isto kao i naši savremenici koji se bave nekim drugim poslovima, i svako na svoj način doživljava stvari.
● Zanimljivo je da ste, za razliku od mnogih Vaših kolega, Vi uradili nekoliko autoportreta...
– U istoriji umjetnosti imamo, recimo jednog velikog umjetnika, Rembranta, koji je volio i sakupljao antikvitete. Ljepota predmeta, okruženja, svijet koji je njemu bio blizak, svijet koji je on vodio i živio paralelno sa svojim slikarskim svijetom, Rembrant je napravio čitav arsenal i portreta i autoportreta. Mnogi se sada bave time kakvi su to porivi, i zašto su mu bili potrebni, da li je to pitanje sujete. U mojoj kolekciji imam jednu graviru njegovog autentičnog portreta. To je portret jednog trgovca, ali ljepota i finoća te njegove originalne ploče, i te gravire koju imam, zapravo je jedna vrsta odgovora na Vaše pitanje. Ne može neko ko nema toliko finoće, generalno, da gleda sebe, da gleda sebe kritično, i da ne otkrije u sebi ono što bi moglo da bude prekomjerno. Ali, kada jedan umjetnik predstavlja sebe, on se „stavi u ogledalo” i on ima svoje drugo ja. Njegov ego nije sada toliki da ne može da prevaziđe, da ne može to da izvede. Odnos umjetnika prema sebi je specifičan. Na ovom autoportretu koji spominjete htio sam da prikažem ne samo moju starovarošku kuću, moj pogled na sebe, već i kako ja mirišem ispod te loze koja još natkriljuje našu avliju, da je moguće da ličim na mladog Van Goga sa tim velikim slamnatim šeširom.
I taj veliki kofer, od moga đeda, koji je donio iz Amerike, u tim fiokama se naziru razne tajne, što je kod mene bila česta tema, kao nosači, glasnici tajne, ono što se kao tajna ne oglašava, mnogo umivenih kontroverzi. Još sam nekoliko puta napravio autoportret i htio da kažem ono što nisam mogao svojim slikama i skulpturama, maskeronima, kostimima, slično kao kada se Rusi opraštajući se od svog doma stoje nekoliko minuta ćuteći. To je bio znak pozdrava sa kućom. Ja sam jedan dio života pozdravljajući se s njime izrazio tim autoportretom.
● Mnogo se priča o konceptu u umjetnosti. Usuđujem se reći da ga Vi živite kroz sve što radite u Vašim životnim i radnim prostorima. Ujedno, to su, hiperestetizovani prostori...
– Moj put i moj način su manje riječi, a više djela. Ono što je zajedničko svim ljudima jeste da svi volimo da smo u nekom lijepom okruženju. Slikajući, radeći svoj posao, kao neko ko nema gazdu, koncipirao sam svoje cikluse, teme, godine. I hiljadu svojih stvari... Živio sam trivijalne sate ovog života, koji nisu samo bogovi stvarali, nego malo i đavoli. Napravio sam pozornicu treće dimenzije. U Herceg Novom sam započeo prije 15-ak godina temu u kontekstu prostora, spoljnjeg i unutarnjeg, odnosno da ono što slikam bude viđeno i uživo. Tako sam recimo u vrtu kuće njegovao mali šimšir. Postavio sam i malo pozorište za lutke, koje su mi nedavno htjeli komunalci srušiti. To je bila invazija primitivzma i morao sam da se zaštitim advokatima, jer ljudi ne razumiju. U svom prostoru, ne narušavajući nikome ništa.
Tragajući za ljepotom i identitetom ličnim, i trećom dimenzijom, ona je u stvari to. Rafinmane stavljam u kontekst i bukvalnog sagledavanja, a to je zapravo moja potreba da tu kuću, taj atelje otvorim kao vrstu događaja koji će biti paralelan, komplementaran mom umjetničkom djelu koje je tradicionalno, klasično. Stalno sam ovdje izložen tome da moram da se branim. Pandan tom je drugi svijet u kome živim, a to je Francuska. Velika kultura... Na tom putu moje borbe, i stvaralačke, imam egzaktnu priču, a to je materijalizacija umjetničkog djela, gdje ne osjećate miris boja lanenog ulja, terpentina, već imate svijet kroz koji se krećete i osjećate treću dimenziju. Svijet koji vas polako uvodi u ono što jeste. I zato to jeste apsolutni koncept.
Živana JANjUŠEVIĆ
Stamenost treba da leži
u jednostavnosti
● U mnoštvu misaonih oblaka, šta Vas drži na zemlji?
- Ako je umjetnost iskrena, onda lako vidimo uzemljenje, lako se vidi gromobran vašeg stvaralaštva, od čega se „liječite”, mi otkrivamo sebe iznova svaki put na izložbi. Naše istine same teku kao rijeke, i ako hoćete to da vidite, onda ćete i vidjeti. Uzemljenje je i stamenost. U našem zanatu se to zove kontrapost, pa dok radite figuru onda vidite da li stoji ili ne stoji, jer se tačno zna kakve su proprocije, da li lebdi ili stoji, taj postament vi gradite tokom stvaralačkog života. Smatrao sam da ta sigurnost, stamenost treba da leži u jednostavnosti, a da bih ja došao do toga, moram da ispitam sve moguće čari ovog svijeta koje mene interesuje. Ako niste kafanski čovjek džaba vam pare, vi ne znate da se vladate u kafani, ako ste pozorišni čovjek vi ste tamo kralj. Nijedan od ta dva čovjeka nije manje vrijedan, već je svako za sebe. Priča o kojoj želite da čujete istinu je irelevantna, a relevantna je samo onda kad vi vidite i prepoznate da to stoji, a to nije do mene već do publike, do one druge strane.
Moje porcelanske lutke
● Da li Vas hiperestetizacija ponekad udaljava od drugih ljudi?
– Perfekcija kojoj svi težimo u umjetnosti se svodi na pospremanje stvari, na jednu vrstu administracije kojom se ljudi bave sami ili sa svojim sekretarima, a govorimo o odnosu. I imamo one druge, koji su kao ja, ko stvarajući stvara jedno veliko brdo, jednu veliku gomilu svega i svačega. Baveći se mojim hobijima, kao što su porcelanske lutke, a koje su običnom svijetu nepoznate, meni su recimo značajne. Živim sa nekim svijetom koji mene okružuje. Nisam imitirao svijet, ja nisam bio samo kolekcionar. Gradeći neku vrstu estetizovanog sopstvenog svijeta, po sopstvenim mjerilima, htio sam da zaokružim jedno umjetničko djelo. Pokušao sam da sa materijalizacijom moje duhovnosti, duhovnih treptaja, materijalizujem tajni svijet kako bih bio bliskiji posmatraču, što jeste naša misija. Kažu život je lijep, i jeste, sadrži se u tome sav smisao i mudrost življenja, a kamoli stvaralaštva. Male tajne, u ovom slučaju hobiji, meni su pomogli da izgrađujem jedan likovni svijet koji bi bio što jači, čvršći, stabilniji. Prvi hobi je dobar odnos s ljudima, drugi je priroda, zatim muzika, drama i na kraju, ono što mi ne znamo iako su mnogi sigurni da znaju, su odnosi tame i svjetla, odnosno okultno.