Popularna glumica Danijela Nela Mihailović ne umije da objasni kako je iz svijeta medicine uskočila u dramsku umjetnost. Ali, nije pogriješila. Tek što je završila akademiju postala je stalni član ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu, na čiju je scenu zakoračila gromoglasno, ulogom Katarine u Šekspirovoj „Ukroćenoj goropadi”. Vole je i kamere, pa je popularnost stekla ulogama u televizijskim serijama „Stižu dolari”, „Selo gori, a baba se češlja”, „Crni Gruja”. Ostvarila je i lik Lucije u našoj „Budvi na pjenu od mora”. Ponosna je na sve svoje filmske role, a najponosnija na ulogu majke našeg Momčila Otaševića u filmskoj drami „Led” Jelene Bajić.
Ova Valjevka je crnogorska snaja. Suprug Vladimir Petričević je kompozitor i rođen je u Podgorici. Imao je samo tri godine kada su se roditelji, otac muzičar i majka glumica CNP-a, preselili u Beograd. Nela Mihailović aktivno nastupa sa glumicom Suzanom Petričević, koja joj je i zaova.
● Gluma je teško, čudno zanimanje, a Vi ste pobjegli od medicine i izabrali scenu. Zašto i kako?
– Nisam ništa znala o glumi i ne znam da vam objasnim ni kako sam se opredijelila za nju. Išla sam potpuno drugim putem, završila srednju medicinsku školu sa namjerom da jednog dana postanem dječji ljekar. Upisala sam medicinu i poslije dvije godine shvatila da je to pretežak posao za mene. Da je preemotivan, da ne mogu takva kakva sam da liječim ljude. Ali, mogu da im pomognem na neki drugi način, to jest kulturom. Odluka da se bavim glumom i ničim drugim je bila snažna. Nikad prije toga nisam imala ideju o glumi. Otišla sam na prijemni, primljena sam i tako je krenulo.
● Kako je izgledao susret sa novim, svijetom dramske umjetnosti?
– Moj pokojni profesor Vladimir Jeftović je uvijek govorio da smo na akademiji zaštićeni kao u oazi, ali da nas, kad izađemo u spoljni svijet, čeka džungla. I, zaista je tako. Kao klasa imali smo puno sreće. Primljeni smo u Narodno pozorište velikom Šekspirovom predstavom „Ukroćena goropad”. I zaista, krenulo je sve odlično.
● Danas mladi glumci nemaju takvu sreću?
– Da, zaista kad se sada osvrnem moram da kažem da smo imali i te kako mnogo sreće. No, mi smo mislili tada da nam to pripada. Ali, tako svi mladi ljudi misle. I, onda počinje dugačak put, sad već 20 godina, težak, i pun trnja, i napora. Ali, ne postoji ljepši za mene. Čudan je to osjećaj. To osjećanje, prije svega za pozorište, taj živi kontakt s publikom i trenutak u kojem stvaraš... i još ako uspiješ da uvučeš publiku u to, nezamjenljivo je. Kad to uspiješ onda si najsrećniji čovjek. Pozorište je čudesno, jer predstava se ne završava premijerom, ona tek počinje da živi svoj dug život, koji se razvija, raste, a i mi glumci rastemo sa njom. Teško je i prepričati dok se ne doživi taj osjećaj.
● Opčinjeni ste teatrom, ali Vas je šira publika zavoljela zahvaljujući ulogama u televizijskim serijama?
– Krenula sam s pozorištem i dugo me nije bilo na malim ekranima i na filmu. Snimila sam samo tek nekoliko TV drama. I, tek poslije deset godina iskustva u pozorištu, pojavljujem se na televiziji. Smatram svojom velikom srećom što i na tom polju od tada imam kontinuitet. A, to je divno za jednog glumca.
● Kako se postaje uspješan na sceni i pred kamerama?
– Kad je uspjeh u svim medijima u pitanju mogu vam reći da nije presudan talenat. On se podrazumijeva, odnosno trebalo bi da se podrazumijeva. Ima tu puno sreće, naklonjenosti zvijezda, ili šta god da je u pitanju. Išla sam iz serije u seriju, što mi je donijelo popularnost koja, iskreno da vam kažem, nije za našu profesiju toliko bitna, osim što se uz nju lakše pronalaze poslovi i na kraju krajeva, naplaćujete svoj rad. Eto, to popularnost omogućava. Naravno, milo vam je kad ste dragi ljudima, a posebno vam je drago kad ste popularni među djecom, jer je fantastično kako oni nas glumce doživljavaju. I praktično, tek poslije dvadeset godina desio mi se pravi veliki film, „Led”. Imala sam uloga na filmu. Jako volim film „Mali svet” i epizodu kada se vozim na onom čuvenom traktoru. Dakle, imala sam uloga, ali, velika, najveća, glavna ženska uloga dogodila mi se tek u „Ledu”. Ta uloga ne samo što je glavna ženska, a takve su rijetke u našoj kinematografiji, nego mi je omogućila da zablistam u punom sjaju. Mnogo volim taj film, mnogo zadovoljstva mi je donio. Rad na tom ostvarenju sa Jelenom Bajić i ekipom, zaista volim. I, Jeleni je to bio prvi film. Imale smo ogromno povjerenje jedna u drugu, i moram vam reći da je „Led” rezultat božanstvenog rada. Ponoviću što sam rekla i nakon premijere filma „Led”, a to je da sam čekala tu ulogu dvadeset godina i isplatilo se.
● Imate dvije kćerke. Da li biste voljeli, ili dozvolili, da krenu Vašim stopama?
­- Ne mogu da im dozvoljavam ili branim, jer ni moji roditelji nisu tako postupali sa mnom. Nisu bili uopšte oduševljeni kad sam izabrala glumu, ali me nisu mogli zaustaviti. Znam da će one izabrati ono što vole, jer to mora tako biti. Ja ću ih samo podržati. To je moj zadatak kao majke. Ako me pitate da li bih voljela da izaberu glumu, onda ću vam reći da ne bih voljela. Zato što je danas mnogo teže mladim glumcima, nego onda kad sam ja počinjala. Posla je sve manje, glumaca je sve više. Mladim glumcima kad upišu glumu obećaju da se nikad zaposliti neće. Dakle, to je potpuni haos. Prosto se užasnem kad pomislim da bih mogla da se nađem u situaciji da moje kćerke jednog dana postanu glumice koje nemaju posla, a ja radim punom parom. Toga se strašno plašim.
● U Narodnom pozorištu ste od samog početka. Kažu da se teatri tog tipa nalaze pred prekretnicom, da se u njihovoj organizaciji mora nešto mijenjati. Šta Vi kao dugogodišnja članica ansambla kažete na to?
­ Narodno pozorište je uvijek država u malom. Kakva nam je država, takvo je i Narodno pozorište. Ne moramo ni da pričamo, jer svi znamo kako je nama glumcima danas. Teško je, vlada popriličan haos i brojne nerazjašnjene situacije. Ali, ponavljam, Narodno pozorište je slika i prilika države. Kako se smjenjuju vlasti i vlastodršci, normalno je da se smjenjuju i upravnici. I svi oni misle da sve počinje od njih, a da ono prethodno ništa ne valja.
● I kako se glumac snalazi, ili kako prolazi, u svemu tome?
­ Glumac je tu, mi ih dočekujemo, ispraćamo. Uvijek tim direktorima kažem, a više ne znam koliko sam ih dočekala i ispratila, da dođu i prođu, a mi ostajemo. To jeste tako. Ali je prije svega tužno, jer baš zato što dođu i odu, svako od njih nam nešto oduzme, baš zato što uvijek kreću ispočetka. Bilo je njih i dobrih i loših. Što se tiče repertoara u Narodnom pozorištu nikad nije bilo lako, ali moram da istaknem da je Željko Hubač donio neku novu energiju, prije svega po predstavama koje radimo i rediteljima sa kojima sarađujemo. Tako se desila i jedna čudesna predstava, „Rodoljupci”, nova premijera na koju sam ponosna jer sam dio nje. „Rodoljupci” su upravo proglašeni predstavom sezone, a ja sam za ulogu Zelenićke dobila nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. Veoma sam zahvalna Hubaču što je imao hrabrosti da sa rediteljem kao što je Andraš Urban, takav komad u ovom momentu postavi u Narodnom pozorištu u Beogradu.
● Idu praznični dani, Nova godina, Božić, pa nije na odmet malo optimizma. Ali, da li ima prostora za dobre želje i nadu?
­ Naravno, moramo da se nadamo. To je jedini način da opstanemo, izdržimo i preživimo. Kao majka moram da vjerujem da će biti bolje generaciji moje djece. Zaista sam optimista u životu. To je moj način da se borim, da izdržim sve ovo što se događa oko mene. Vjerujem da je to jedini način, jer ako ne vjerujete, ako se ne nadate boljem, onda bolje da nas nema. Odmah. U tom smislu mladi moraju biti jako uporni, i strpljivi. Inače, to je po meni najbolji recept, mada kod nas ne postoje recepti. Ako imam kakav savjet da im dam onda je to: morate biti strpljivi i uporni, i nekako ćete doći do onoga što želite i tamo gdje želite da stignete.
● To je savjet iz sopstvenog iskustva?
­ Meni je to, kako ja to kažem, bilo suđeno. Jer sam veoma strpljiva i uporna. I u poslu i u životu. Rodila sam se takva. Uvijek vjerujem da ću stići do cilja. I tako je bilo. Sve je polako u mom životu, ali stiže.Svetlana ĆETKOVIĆ

Umjetnički brak

● Kako je živjeti u braku sa umjetnikom? Vaš suprug je kompozitor Vladimir Petričević?
­ Moj suprug je kompozitor, a glumica Suzana Petričević zaova. I svekar i svekrva su iz umjetničkog svijeta. Svekar je profesor trube, a svekrva glumica, takođe. To je umjetničko okruženje koje sam izabrala birajući muža. Tako je ispalo, i Bogu hvala, i poslije 18 godina Vladimir i ja smo zajedno. Mislim da mi je brak s Vladimirom pravi potez. S druge strane, ja sam prvi umjetnik u svojoj familiji. Što će izabrati Marta i Petra ­ vidjećemo.


Nadam se da će
biti još posla

● Imate očigledno dosta posla?
­ Tu su novi „Rodoljupci”, „Plastika” sa kojom smo bile na turneji po Crnoj Gori, igramo non-stop, „Male bračne zločine” uskoro čeka stoto izvođenje. Igram i u „Ženskom orkestru”, prošlogodišnjoj premijeri Nušićeve predstave „Knjiga druga”. Sa Lanetom Gutovićem „Dogodine u isto vreme”, igra se 14 godina već, pa još jedan Nušić - „Svinje”. Ima posla i biće ga, nadam se.

I opet bih isto birala
● „Život glumaca je težak, a život glumica je još teži”, neko je jednom rekao. Istina, ne žurite ujutru na posao, ali uveče skoro nikad niste kući. Da li samo umjetnik kao što je Vaš suprug, može to da razumije i prihvati?
­ Glumci vole da spavaju, ali probe počinju u deset, a završavaju u tri. Već od šest smo opet u pozorištu. Šta da vam kažem. Užasno je teško, posebno kad imate djecu. Ne bih mogla to da izdržim da nemam pomoći, da nemam prije svega supruga, a uvijek je tu i moja mama ­ neizbježna baka, Bogu hvala nek` je živa i zdrava. Pa i četvorodnevna turneja koju sam nedavno imala u Crnoj Gori... Ne bih mogla bez pomoći porodice. Ali, porodica mi je prioritet. Da nema nje ni u poslu ne bih bila dobra. Ona mi je baza iz koje crpim energiju, pa uveče mogu na ovim daskama da plešem punom snagom. Naporno je, ali sam svjesno to izabrala. I, opet bih tako birala.